Noćna kontempliranja
Malo sam preletila kroz priče koje sam pisala tokom tih par godina otkako tu i tamo nešto napišem i dio napisanog mi se čini pomalo smiješan, u nekim slučajevima čak i tragikomičan. Ali isto tako sam primjetila da većina toga ima smisla i još uvijek stoji. Dal to znači da sam još uvijek ostala gotovo ista u svojim razmišljanjima? Nakon toliko godina?
Pa, ako ništa drugo barem mi se stil pisanja promjenio.
A možda bi to trebala sagledati s druge strane, možda to znači da su barem neki moji stavovi i razmišljanja ispravni… ili sam samo tvrdoglavo magare. Eh, tko će ga znati.
I evo me sada, mjesec dana prije svog 21. rođendana. Gotovo odrasla (barem po zakonu).
Kada gledam što sam sve prošla i preživjela našlo bi se tu materijala za cijeli jedan poduži život (neke druge osobe). Cijeli život prate me sranja. Tu i tamo nađem nešto sreće ali i to je vrlo kratkotrajno i obično taj maleni mjehurić sreće sama uništim. Znate ono, stojim pokraj njega s bacačem plamena u rukama, ali potpuno nesvjesna kako će plamen utjecati na taj mjehur od sapunice. Bez ikakvog razmišljanja o posljedicama, nego sam negdje izgubljena u svojim blesavim mislima i polako (ili brzo, u nekim slučajevima) okrećem nekakav kotačić koji pojačava plamen i približava ga mjehuriću. I onda se dogodi buuuuum. A ja stojim, zbunjena, okrečući se oko sebe, ne znajući što se dogodilo. A onda obično kad shvatim posljedicu slijede dani i tjedni plakanja i očajavanja kako sam to mogla napraviti.
E jebiga curo, napravila si što si napravila i sad pokupi svoje komadiće rasute uokolo i sredi se.
Je, i onda se cura nakon nekog vremena sredi. I obećaje samoj sebi da više ništa neće učiniti i reći prije nego razmisli. Moš si mislit. Pa nebi ona bila ona da ikad razmisli prije nego djeluje.
E sad se postavlja pitanje kako to promjeniti, jer stvarno bi više bilo vrijeme da se središ.
I onda razmišljaš o tome kako se promjeniti… i razmišljaš…
i uopće ne kužiš da zapravo radiš isto što i uvijek- sjediš sama, zatvorena u sobičku, i nikako ne djeluješ. E onda ti napokon jedne noći kao ove (sada je btw 3:23 i krenila sam spavat prije sat vremena ali eto) sine da koji kurac ti curo radiš sa svojim životom.
Odogovor bi bio: “Paaa ništa”. Upravo tako! Ništa! Dani ti prolaze a ti ne radiš apsolutno ništa!
Ajmo sada nabaci neke ideje kako to promjeniti. Ne moraju to biti neke velike ideje i velike promjene al daj jebemu promjeni NEŠTO. Bilo što.
I onda bacaš ideje… sve jedna gluplja od druge. I opet ne djeluješ. I opet si obećavaš da ćeš od sutra drukčije.
A još uvijek si sama više nego prst, užasno usamljena, zbog svega i depresivna, i ne radiš ništa korisno sa svojim životom nego samo blejiš u ekran laptopa…
Jebiga, ajde sad si barem svjesna da trebaš promjenu. Možda će se samim time nešto pokrenuti nabolje.
Nego, sad razmišljam o ovome što sam upravo napisala i ponovo uočavam brojne nedosljednosti, počevši od lica u kojem pišem. Eto. To sam ja. Nedosljedna. U gotovo svemu. I uz to još u kaotična. E da, nemojmo zaboraviti i depresivna. Ma divota. Tko me nebi poželio?
I onda se pitam zašto sam toliko dugo sama… pa normalno da jesam kad maltene plašim ljude oko sebe svojim ponašanjem! Posebno promjenama u raspoloženju (doduše, ponekad su izraženije, vjerojatno svi znate u kojem dobu mjeseca ). Haha a zašto sam se ja upravo obraćala publici? Valjda imaginarnoj. Jer ionako ove gluposti pišem samo da mi ne budu u glavi. U biti, ako totalno ne zaserem ovaj tekst mogla bi ga i objaviti negdje, no time ću se baviti kasnije.
Gdje sam ja ono stala? Aha, promjene raspoloženja. Ma da, divne su one. Budim se depresivna (ili apatična, kako kad) i onda budem takva, onda me nešto oraspoloži na koju kratku minuticu pa se vraćam na staro, pa me onda nešto, neznam, recimo naljuti, pa budem ljuta vrlo kratko i onda opet na staro. U biti više ni nemogu procjeniti jesam li apatična ili depresivna… jer ništa mi se neda, za ništa nemam volje, stalno sam isto raspoložena uz povremene kratkotrajne oscilacije prema gore ili dolje…
I eto opet mene kako koristim riječi koje normalni ljudi ne koriste u svakodnevnom govoru, a ja da. To su mi isto ljudi nekoliko puta spomenuli. Po nekima ispada da se pravim pametna time, a po drugima da jednostavno nisam normalna. E jebiga ljudi, da ste vi pročitali toliko toga kao što sam ja možda bi i vama bile normalne. Neznam, rijetko kad uopće primjetim da upotijebim takvu neku riječ. Meni su one normalne. Joj bože sad sam se sjetila kad sam frendici iz srednje nešto pričala, i sad se ja trudim to pričati normalnim riječnikom (da ne koristim biološke termine tipa inokulacija) i razmišljam kako bi to nešto rekla i sjetim se i kažem inficirati. I ona me bljedo gleda da šta mi to znači. Reko a u kurac, pa di si ti odrasla da neznaš šta znači inficirati, i ti bi jednog dana trebala učiti djecu nečemu? Jao toj djeci… žalim ih.
E sad sam se opet izgubila… zaboravila sam što sa krenila pisati (možda ste dosad primjetili da mi se to počesto događa heh).
Aha o raspoloženjima. Al brijem da nisam ništa više imala za napisati na tu temu.
Nego, nešto mi se vuče po mislima od kad sam počela pisati pa da se napokon taknem i toga.
Razmišljam o tome kako stalno neka sranja u mom životu, neka sam ja prouzročila al većinu nisam. I već se lagano počinjem osjećati kao pozitivno nabijeni magnet koji privlači sve negativno iz okoline (ili barem kao pozitivno nabijena strana magneta). Hm nikad nisam zapamtila koja je anoda, a koja katoda tj. koja je + a koja – (no dobro, i brkanje pojmova mi se često događa).
Sad se ne mogu sjetiti jesam li još šta htjela napisati…
No dobro, i eto skoro 21ogodišnje mene koja sam u totalnom rasulu. Nije li to divno.
Ponekad razmišljam da bi trebala potražiti pomoć za tu zbrku u mojoj glavi ili barem neke antidepresive. Jer ovako već sama sebi idem na živce.
Baš je divno kad svi tvoji prijatelji imaju dečke/cure a ti jedina nemaš nikog. A oni su onda 24h dnevno srasli s njima i nitko se tebe ne sjeti a kamoli da te pozove na kavu ili pivo, o izlascima da ni ne pričam. I povremeno ti dođe da ih pošalješ u kurac jer kako se mogu tako ponašati.
Ja i kad sam bila u vezi imala sam vremena za njih. A oni mi očito nitko nisu pravi prijatelji kad mogu biti takvi. Divno. Sad uz sve ni prijatelja više nemam.
Ma joj, mogla bi toliko toga divnog napisati o tome što mi se događa u životu al jednostavno mi se previše spava i sad me već i prsti bole od tipkanja…
Pa ću ja lijepo u krevet a o ostalim problemima mog unutarnjeg svijeta možda nekom drugom prilikom…
Laku noć (kažem sama sebi kad mi već nema tko drugi…)
I sad spremam ovaj dokument nakon što sam ispravila tipfelere i zaključim da ću ga ipak objaviti. Kuda? A kud drugdje nego na košnici. Pa evo ljudi, ovo iznad što ste upravo pročitali (a možda i niste nego ste samo preletili pogledom) je samo djelić kog shebanog ja.
Welcome to my little distorted brain (sad se u pozadini čuje onaj zlokobni smijeh) 
To je to, the end, nema se ovdje više što pročitati… ipak je 4h ujutro i vrijeme mi je za zzzzz, al ne zujanje nego spavanje u ovom slučaju 