hello ppl
evo na nečiji nagovor otvaram blog na kojem ću objavljivati svoje moždane izlučevine… za početak evo jedna pomalo bolesna pričica :p
Glad
Hodam ulicom. Gladna sam. Zastajem. Njušim zrak kao da će mi to pomoći pronaći hranu ali samo osjetim mirise iz neke pekare od kojih mi se želudac buni. Mučno mi je od toga. Prisjećam se davnih vremena kada sam i ja jela nešto slično. Ali to je daleko iza mene. Više ne mogu ni pogledati hranu za smrtnike, bića vrijedna samo žaljenja. Da, nekada sam i ja bila jedna od njih, a sada su oni samo lovina za mene, igračke kojima se poigravam prije nego ih oslobodim života. Pogledam u puni mjesec. Previše me podsjeća na sunce koje prezirem, i zato skrećem pogled i nastavljam dalje. Prolazim pored nekog kafića. Mladići s terase fućkaju za mnom i dobacuju komentare. Kako mi se gade njihovi pogledi. Znam da izgledam jebeno u crnom kožnom pripijenom kostimu i čizmama do koljena i da tipovi sline kad me vide ali ipak bih im najradije izvadila oči i iščupala njihove pogane jezike ostavljajući ih da iskrvare. Nikada se ne bih mogla nahraniti nekim od takvih maloumnika, previše mi se gade. Moglo bi se čak reći da sam pomalo izbirljiva u hrani, kao što sam bila i prije smrti, ali sada naravno na drukčiji način. Sve više me muči glad i zato ulazim u prvi kafić na koji nailazim i sjedam za šank. Suzdržavam se i strpljivo čekam da mi netko priđe. Aha, evo ga, dolazi. Pa i nije tako loš, njega bih i mogla probaviti. Kao i uvijek, neki glupi ulet. Ne, neću piće, hvala. Da, idemo prošetati. I evo ga, još samo malo… Odlazimo u neku sporednu uličicu. Pokušava me šlatati, ma kako se samo usuđuje. Da, smiješ me poljubiti, ali mogu li ja tebe prva? Ma naravno da se slažeš, kao i svi. Mekan vrat imaš… mogu malo? Kratki krik i onda tišina. Mmm kako je dobra topla krv. Prija mi. Taako, gotovo. Gurnem ga nogom u stranu i mirno odšetam dalje. Sad mogu do ekipe. Da, skoro svi su već tu. Glazba svira. Izvijamo se u ritmu, gotovo padamo u ekstazu, svi tako siti, spokojni… Hvatam nekoga i odvlačim ga u stranu. Već dugo nisam bila s muškarcem. Puna sam požude, kao i on. Spajamo se u divljem vrhuncu. Dobro, sad možemo natrag. Ne, ne želim se maziti. Zašto ne shvaća da je to bila samo životinjska strast a ne nešto tako prizemno, tako ljudski kao ljubav. Ma kakva ljubav? Da li to uopće postoji? Nebih znala, nikad ju nisam doživjela. Nastavljamo se izvijati u ekstatičnom plesu. Kao da nema ničeg drugog osim nas i naših isprepletenih tijela. Samo sada, ovdje. Ništa drugo ne postoji. Ako smo mrtvi ne znači da ne smijemo uživati. Sve do zore. Tada liježemo spavati. Sve do sumraka. Takav je naš ne-život. Ali ne žalim se, sve ovo je puno bolje od života u kojem sam doživjela samo razočaranje. Ipak, ponekad se zaželim nekakvih osjećaja, bilo kakvih… Sada poznam samo glad i privremeno zadovoljstvo nakon hranjenja. Osjećam da je sunce zašlo. Izlazim van i hodam ulicama. Gladna sam, ali ne fizički gladna. Gladna sam bilo kakvih osjećaja. Želim nešto, nekoga s kime bi mogla provesti ovu vječnost. Tako je duga kada nemaš nikoga pored sebe. Ali kako, gdje naći nekoga? Nekoga sličnog sebi? A tako sam usamljena, treba mi netko. To tek sada shvaćam. Do sada sam bila zadovoljna svojim ne-životom ali sada.. više ne… Treba mi netko da me upotpuni. Da bih se napokon mogla osjećati cijelom. Osjećam se tako praznom iznutra. Želim nekoga tko je pomalo divlji u duši ali inače dobar, kao i ja. Ah, ovo s dušom je samo bila fraza koja mi je ostala u govoru još od mog života… a sada, naravno, nemam dušu, bar su mi tako govorili za života. A i nije mi baš jasno što je ta moja duša bila da sam ju tako lako izgubila. Možda je i to samo fraza, koju su smislili ljudi u nekom davnom vremenu da bi objasnili neke stvari. Da se ne bi bojali smrti jer tada dobre duše odlaze u raj, a zle u pakao. I naravno, svi su se nadali da su baš oni ta ‘dobra duša’. Ako i postoji nešto slično kao one gluposti o raju i paklu, onda znam kamo ja odlazim naposlijetku. A možda ipak i ne odlazim nikud. Možda u ništavilo. Jer ako je vjerovati tim glupostima, onda je moja duša sada izgubljena. I što ako ju više nikada ne nađem? Uostalom, što će mi! Ne osjećam nikakvu prazninu u sebi što bi označavalo da sam ostala bez duše. Ma joj… sve su to gluposti! A sada me opet počela mučiti i fizička glad. Razmišljam kamo da odem, a onda, kao naručeno. Auto staje pokraj mene, iznutra tutnji neka brija. Neki tip me pita hoću li se provozati s njim. Ma naravno, zašto ne. Valjda misli da sam neka laka cura. Neprestano blebeće ali ne obraćam pozornost što. Zaustavlja se na rubu grada. Pokušava me šlatati. Svašta si dopuštaju današnji “frajerčine”. Hvatam ga za vrat. Nemožeš pobjeći hehe. Vidim da je uplašen, ne zna što se događa. Kako je zabavno vidjet frajerčinu od prije nekoliko trenutaka, kako se sada trese od straha. Ali neće još dugo. Ispuštam njegovo omlohavljelo tijelo i izlazim iz auta. Mogla bi uzeti auto, nije loš, ali neću, baš mi se šeta. Zrak je svjež, a ja sam sita. Hm, barem fizički. Opet me počinje mučiti čežnja za nekime. Oh, tako želim nekoga s kime bih mogla provesti ovu vječnost. Ali gdje da nađem nekoga? Lutam besciljno ulicama. Prenem se i shvaćam da sam na sasvim drugom kraju grada i da imam još bar sat vremena hodanja do svog stana. No dobro, šta se može. Polako nastavljam dalje i opet zapadnem u razmišljanje. Najednom se sudarim s nekim i ugledam mladića na podu. Valjda sam ga slučajno srušila. Ustaje se i otresa prašinu sa sebe. Osjetim u njemu nešto divlje, nešto nalik meni. Pomišljam da je jedan od nas ali ipak nije. Čudno… Upoznajemo se i odlazimo zajedno u kafić. Promatram ga. Prilično je zgodan, ali nešto je čudno u njemu. Bliži se zora, moram ići. Dogovaramo se da ćemo se sutra naći na istom mjestu i otići opet na piće. Žurim prema stanu. Osjećam da je zora sve bliže. Povremeno mi se čini da čujem kakav šušanj iza sebe ali to vjerojatno nije ništa. Možda samo kakva mačka ili pas lutalica. Bavim se mišlju da bi baš on mogao biti taj netko koga sam tražila. Nadam se da je, jer nebi mogla još dugo izdržati sama. Evo me, pred stanom sam. U zadnji trenutak. Bila sam toliko u žurbi kad sam ulazila da nisam primjetila tamnu priliku kako stoji pred mojim stanom i gleda u zakovane prozore. Budim se u sumrak. Spremam se i izlazim iz stana. Opet sam gladna i nabrzinu pokupim nekog tipa. Ok, sad sam sita i sad mogu dalje. Odlazim do mjesta od sinoć. On me već čeka tamo. Sjedam do njega i naručujem piće. Zabavljamo se i smijemo međusobnim pričama. Sve sam uvjerenija da je on taj kojeg sam čekala. Kad je predložio da prošetamo do parka pristala sam bez razmišljanja. No ovaj put mi nije bila hrana na pameti nego nešto puno više. Njega nikad ne bih mogla ubiti. Bar ne dokrajčiti kako to inače radim sa hranom. A bih li ga mogla pretvoriti u sebi ravnoga? Da, ako on to bude želio. U parku smo i sjedamo na neku klupu. Približio mi se kao da će me poljubiti. Uzbuđena sam, i uzvraćam mu poljubac. A tada odjednom osjetim oštru bol i osjetim kolac kako mi prolazi kroz srce. Pogledam ga s tugom u očima i pomislim da smo mogli biti sretni zajedno. Moja želja za ljubavi me ubila. No, sad ću barem saznati što se događa nakon smrti vampira. On još uvijek sjedi na klupi i gleda u hrpicu pepela koja sam postala. Ustaje, odlazi i pomišlja: “Još jedan manje”.
srpanj 1st, 2008 at 9:57
Joj kako je ova priča dobra.. Samo tako dalje, Awia, navijem za tebe!!