još jedna glupost…
Evo još jedna bezvezna pričica koja je nastala jučer u trenucima dosade, nakon oluje, zbog nesanice… ovo je zapravo dosadna priča bez radnje no šta sad… moram nešto napisati ovdje pa evo vam jedna bezvezna priča.
Vila oluje
Sjedim na prozorskoj dasci pogleda uprtog u daljinu. Nasmijem se sama sebi kada shvatim u kojoj pozi sjedim- naslonjena na prozor, koljena obuhvaćena rukama. Baš kako sam na tom prozoru sjedila godinama ranije. Zapravo ne pamtim kada sam počela s tom navikom sjedenja na prozorskoj dasci za olujnih noći… uvijek u isto pozi… uvijek pogleda uprtog u nepreglednu, crnu, divlju daljinu.
Čovjek prolazi cestom ispod mene na biciklu. Ne spuštam pogled da vidim je li star ili mlad, muško ili žensko, a ni gleda li u mene.
Ponovo se nasmijem. Mogu zamisliti kako mu izgledam ovdje gore- prilika sniježno bijele puti s dugom crvenom kosom koja leti oko njenog lica i glave nošena jakim vjetrom. Vjerujem da na svjetlu obližnje ulične svjetiljke izgledam nestvarno, gotovo nečovječno, kao prikaza… vila oluje…
Eh da, oduvijek sam obožavala olujne noći. To je jedino vrijeme kada se osjećam povezana s prirodom oko sebe. Moj divlji duh se napokon osjeća kao kod kuće. Najmirnija sam kada oko mene bjesni vjetar i pokreće krošnje drveća u nekom divljem, slobodnom, pomalo sumanutom plesu. Sitna kišica pršti i njene kapi miluju moje lice i tijelo. Kao da sićušne ledene iglice padaju s neba ali u dodiru s mojom kožom ne nanose bol nego donose svježinu.
Pogledam u nebo i oblake koje vjetar goni nevjerojatnom brzinom, zvijezde koje malo nestaju, a malo se pojavljuju…
Udahnem punim plućima tu svježinu i sklad koji vladaju oko mene. Zaklopim oči, a onda… iznenadna promjena koju osjetim kroz zaklopljene kapke. Otvaram oči da bih se uvjerila u ono što već znam da se dogodilo. Da. Pun mjesec je provirio iz uzburkanog mora oblaka.
To je trenutak koji sam čekala. Sada je sve savršeno.
Ples je na vrhuncu. Vjetar, kiša, drveće, oblaci, zvijezde, mjesec i ja.
Veliki crescendo ove predstave koja se izvodi samo za mene, koju nitko drugi ne shvaća i ne doživljava kao nešto istinski savršeno i prekrasno.
I onda je taj savršeni trenutak prošao. Osjetim da je vjetar počeo slabiti… Sve se bliži kraju.
Ne želim da još bude kraj, ne želim ostati bez tog spokoja koji me ispunio i vratiti se u okrutnu stvarnost ljudskog postojanja.
˝Vjetre, molim te nemoj još ići, trebam te.˝
Ali on neumoljivo malo po malo slabi i ples se usporava.
˝Molim te, povedi me sa sobom.˝- šapćem.
A onda kao da mi odgovara na molbe- još jedan, zadnji put se pojača… i utihne…
Došao je kraj predstavi. Drveće je mirno, oblaci su mirni… sve je potpuno tiho, a i ja sam još uvijek mirna.
Ponovo pogledam u mjesec i tada se ugasi ulična svjetiljka.
Protrnem. Spustim pogled.
Tama oko mene više nije prijateljska tama koja te uzima u svoje naručje i obavija zaboravom. Sada je to opasna, nepoznata tama koja skriva tko zna kakve tajne. Nastojim izbaciti takve misli iz glave ali mi ne polazi za rukom.
Silazim s daske, zatvaram prozor i navlačim zavjese. Bojim se takve tame i želim da me što više stvari dijeli od nje.
Nekoliko trenutaka moga mira je prošlo i zamijenio ih je iracionalni srah od neprogledne tame i onoga što se u njoj skriva.
Sjedim na krevetu i pokušavam se sjetiti kakva je vremenska prognoza za sljedeći tjedan. Svi se nadaju lijepom vremenu, a ja oluji. Samo se nadam da ju neću morati dugo čekati nego će me uskoro ponovo posjetiti.
Nakon svega toga ležim u krevetu i pokušavam zaspati ali san mi ne dolazi na oči. Prolaze minute i nikako… Nakon otprilike sat vremena – bljesak! A u meni istodobno s njim javlja se bljesak spoznaje… Spoznaje o tome zašto me nešto držalo budnom. Iskačem iz kreveta i otvaram prozor. Ponovo sam na prozorskoj dasci, ponovo sam vila oluje, ovaj put žešće nego prethodne.
Bljesak za bljeskom, prasak za praskom… Vjetar je puno jači nego prije sat vremena. Ovaj put nema mjeseca, previše je uskovitlanih oblaka nada mnom.
Ne mogu vjerovati koliko drukčije osjećaje bude različite oluje u meni.
Kao da sav statički elektricitet iz zraka struji kroz mene i puni me energijom.
Tada čujem taj zvuk koji obožavam… koji se čuje samo kada oluja bjesni baš iznad tebe… kada munja propara nebo i proizvede zvuk poput udarca biča (iza kojeg slijedi grmljavina).
U tom trenu se široko osmjehnem jer to već dugo nisam čula. Ovo je stvarno prekrasna noć.
I tako sjedim upijajući sve zvukove, mirise i podražaje oko sebe, a kiša postaje sve krupnija i bjesomučnija. Iako sam u zaklonu osjetim kako mi odjeća postaje mokra ali me nije briga. U transu sam…
Prekida me kucanje, škripa vrata i mali glasić koji kaže: ˝Tajooo, mene strah.˝
Okrenem se i ugledam svoju najmlađu seku kako stoji bosa s raščupanom plavom kosicom, u spavaćici i grčevito se drži za kvaku na mojim vratima.
Čarolija je prekinuta ali što sad, ne mogu ju ostaviti samu i uplašenu.
Silazim s prozora, odlazim do nje, grlim ju i odvodim u dnevni boravak.
Nema veze, biti će još oluja…
A ja iščekujem noć kada ću ponovo biti vila oluje.
