awiine moždane izlučevine

…jedan tekstić koji sam napisala prije par godina…

Svi znaju onu izreku “nada je kurva”, dobro, to je točno… ali mislim da bi bilo točnije reći “istina je kurva” jer se u ovom našem prljavom, pokvarenom svijetu sve može kupiti… pa i istina… svi smo mi vidjeli u različitim filmovima kako netko namjerava ‘propjevati’, reći istinu, znate ono: “govorit ću istinu i samo istinu, tako mi Bog pomogao”, a onda mu u ruku tutnu lijepi debeli svežanj novčanica i puf… istina se promijenila… više nije baš onakva kakva je bila… sad se malo prilagodila tuđoj istini… točnija bi bila izjava “govorit ću istinu i samo istinu, dok god to odgovara meni i mom džepu, tako mi Bog pomogao da me ne otkriju!” Ali mnogi misle da se to događa samo u filmovima, ma dajte molim vas! Otvorite malo oči, pogledajte oko sebe! Ne mora to biti baš tako očito i ne mora to biti baš na takav način ali istina se neprestano kupuje, mijenja, iskrivljava, prilagođava… nismo tome mi krivi… tome je krivo društvo i oni koji njime diktiraju… ali možda ipak… možda smo ipak tome mi sami krivi.. naša bit, naša sama srž, esencija ljudskoga bića (barem današnjeg) je iskvarena… danas je poželjnije uljepšati istinu da bismo se svidjeli nekome, da ne bismo bili odbačeni… a i ako se netko odluči reći istinu najčešće mu ne vjeruju “ma daj, pa vidiš da izmišlja, ne može to biti tako”… sami sebe zavaravamo… danas je postalo moderno govoriti da želimo da nam se govori istina, e a kada dobijemo ono što smo tražili onda ne vjerujemo, ljutimo se, “kako može biti toliko bezobrazan i tako što nam reći”… sva ta ‘želja’ za istinom je samo zabluda, iluzija koju su izmislili drugi ljudi da bi mi pomislili da živimo u idealnom svijetu… jer ipak, to svi žele… ideal, bez mrlja… bez razočaranja i boli… a ovaj naš svijet… on je jaaako daleko od savršenstva… zapravo, što dalje sve je nesavršeniji i sve pokvareniji…

upravo mi svira pjesma Posl(j)ednja kap od Six pack-a i kaže “ma šta je laž, samo kriva istina”… hmm… možda i je… laž je iskrivljena istina… ali možda bi bilo bolje obratno: “ma šta je istina, samo kriva laž”… jer svi nesvjesno žele da im se laže, samo da bi mogli i dalje živjeti u svojim malim svijetovima gdje je sve savršeno… ali kada im netko slučajno i kaže istinu onda je to kriva laž, to nije ona laž koju su oni htjeli čuti… ljudi su zarobljeni između želje za istinom i želje za laži.. jer možda bi ih netko mogao krivo shvatiti i stvarno im reći istinu, a što onda? Njihov savršeni svijet će se rasprsnuti kao mjehur od sapunice… a laži… pa… one će im pružiti prividan sklad i sreću… no nemože se nikakav odnos temeljiti isključivo na onome što želimo čuti. Jer ljudi oduvijek imaju potrebu za nekim na koga se mogu osloniti, kome mogu vjerovati… a kako ćeš nekome vjerovati ako od njega dobivaš samo ono što želiš čuti… možda si možeš umisliti da mu vjeruješ… ali ipak… ne znam… ja ne razumijem današnje ljude… kako nekome možeš vjerovati ako ti neprestano laže i ‘uljepšava’ istinu… stvarno ne znam… možda to nekome odgovara… ali ne i meni… ja želim istinu, ali PRAVU istinu pa makar me i povrijedila… pa što.. preživit ću, ojačati… u svakom slučaju će mi biti bolje nego da me se drži u zabludi…

Oduvijek sam znala da sam drukčija od većine ljudi… ne znam zašto… jednostavno jesam…

Dok drugi obožavaju dan, sunce, i prženje na njemu, ja sam oduvijek voljela noć…

Oduvijek mi smeta prejako svijetlo, pa tako i sunce… Od njega me bole oči… Kada izađem van po danu prvih nekoliko sekundi imam osjećaj da mi svjetlost prži sve- od očiju, preko vidnog živca do nekog područja na prednjem dijelu mozga… Ne mogu opisati tu bol… užasna je…

Volim noć… mrak… zvijezde… Ni sama ne znam koliko puta sam ležala negdje daleko od ulične rasvjete i gledala u zvjezdano nebo… cijele noći… promatrala zvijezde, komete, i gibanje mliječne staze… sve do jutra…

Ok, znam da se zapravo ne giba mliječna staza nego se Zemlja okreće oko Sunca ali to sada nije bitno.

Pitam se dal se Sunce okreće oko svoje osi… mislim da nigdje nisam pročitala taj podatak…

Zapravo, ne znam ni kako bi se to moglo ustvrditi jer ipak je Sunce užarena masa plinova… nema čvrste točke koja bi se mogla promatrati da bi se to ustvrdilo…

No dobro, opet sam odlutala u mislima…

Često mi se to događa…

Oduvijek imam taj neki čudan protok misli. Uvijek mislim o bar 10 stvari istovremeno što me često dovede do stvari koje su vrlo daleko od moje početne misli.

Bilo je vremena kada bi ostala začuđena kuda sam dospjela u svojim mislima za kratko vrijeme i kada sam pokušavala rekonstruirati put kojim su mi misli tekle… ali ne sjećam se jesam li ikada uspjela rekonstruirati čitav put… mislim da je jednostavno uvijek bilo previše toga.

Hm. Zanima me događa li se to i drugim ljudima… nisam to nikada nikoga pitala…

Moram zapamtiti da moram jednom pitati ljude o tome…

A što ako se ispostavi da drugi ljudi nisu tako hiperaktivni u mislima i nemaju tako freaksih poveznice među stvarima? Onda će misliti da sam još veća čudakinja nego su to do sada mislili…

A ništa, onda ću morati pitati samo ljude koji već imaju gotovo potpunu sliku mene, na koje neće jako utjecati takav neki podatak…

Voljela bih da je tako i s drugim ljudima, da nisam jedna od rijetkih koja se često začudi kaosu misli koji se kovitla u umu…

Hm.

O čemu sam ono počela pisati na početku?

Aha, noć…

Što reći o njoj… a može se reći puno toga, i puno je riječi u mojoj glavi trenutno koje bi ju mogle opisati ali sada je malo problem pohvatati ih sve. Pojavile su se tu riječi kao: tajnovita, divna, nepregledna, beskrajna, hladna, ovija… opet baš i nemaju smisla kada ih pretočim u riječi…

I to mi se često dogodi… krenem nekome nešto objašnjavati… nešto što ima savršenog smisla u mojoj glavi… i onda shvatim da mi riječi bježe… da to izgovoreno (ili napisano) baš i ne zvuči onako kako bi trebalo… baš i nema onakvog smisla kao u mojoj glavi… onda dobijem nadasve zabezeknutu reakciju s druge strane… često se čuju/pročitaju rečenice kao: aha, sad mi je još manje jasno…

Eh, onda ajde ti objašnjavaj da ti baš i ne ide s riječima… pogotovo zato jer ti se cilj objašnjavanja brzo pojavi u glavi, i brzo nestane… i zamijeni ga nešto pedeseto… stoto… pa hajde onda se vraćaj opet na to… sjeti se gdje si stala, što si već objasnila a što nisi… nije to tako jednostavno kako ljudi misle. A pošto bi bilo predugo za objasniti taj kaos u mojoj glavi radije kažem nešto tipa: ups, sori, de da probam pojasniti…

I tako u nedogled…

Pitam se postoji li neka metoda koja može smanjiti broj misli koje se istovremeno roje po glavi… to bi istovremeno bilo lijepo jer bih ih onda valjda sve mogla pohvatati i sve bi imalo glavu i rep… a onda, to bi me vjerojatno jako usporilo…

Ne znam što je bolje… kaos u kojem nekoliko stvari planiraš odjednom ali ih nikako ne uspjevaš baš do kraja odmisliti i isplanirati… ili red sa samo jednim po jednim planom, uz cijenu sporosti…

Evo baš mi je bilo nešto palo na pamet dok sam pisala prošlu rečenicu ali dok sam ju natipkala već sam zaboravila… odlepršalo je… idem se pokušati sjetiti…

E da… sad kad si razmišljam o ovom razmišljanju u redovima… koje me btw podsjeća na kolodvor na kojem vlakovi čekaju na red da prođu kolosjekom. Nvm. Di stadoh? E sad me mama prekinula… kolosjek… vlakovi… jedna po jedna misao… aha. A što ako se dogodi da razmislim o svemu što je čekalo u redu na razmatranje i razmišljanje, i pojavi se praznina?

Ne mogu si to zamisliti… rupa u mislima… ne misliš na apsolutno ništa… uf. Ta ideja me zastrašuje… ne bi mi se to svidjelo…

Radije se ja družim sa svojim privatnim malim kaosom nego da ostane pustoš… heh… oni grmići što se kotrljaju po pustinji… u zadnje vrijeme me dosta stvari asocira na njih… čudno… gotovo svaki dan pomislim na njih… a nikada ih nisam vidjela uživo (jer nisam bila dalje od Njemačke heh) i apsolutno mi ništa ne znače… hm. Morat ću se jednom pozabaviti time…

Ali sad imam nekog drugog posla… dosta tipkanja za sad…

Možda se jednom vratim ovamo… ako uspijem pohvatati svoj sadašnji tok misli

Evo još jedna bezvezna pričica koja je nastala jučer u trenucima dosade, nakon oluje, zbog nesanice… ovo je zapravo dosadna priča bez radnje no šta sad… moram nešto napisati ovdje pa evo vam jedna bezvezna priča.

Vila oluje

Sjedim na prozorskoj dasci pogleda uprtog u daljinu. Nasmijem se sama sebi kada shvatim u kojoj pozi sjedim- naslonjena na prozor, koljena obuhvaćena rukama. Baš kako sam na tom prozoru sjedila godinama ranije. Zapravo ne pamtim kada sam počela s tom navikom sjedenja na prozorskoj dasci za olujnih noći… uvijek u isto pozi… uvijek pogleda uprtog u nepreglednu, crnu, divlju daljinu.

Čovjek prolazi cestom ispod mene na biciklu. Ne spuštam pogled da vidim je li star ili mlad, muško ili žensko, a ni gleda li u mene.

Ponovo se nasmijem. Mogu zamisliti kako mu izgledam ovdje gore- prilika sniježno bijele puti s dugom crvenom kosom koja leti oko njenog lica i glave nošena jakim vjetrom. Vjerujem da na svjetlu obližnje ulične svjetiljke izgledam nestvarno, gotovo nečovječno, kao prikaza… vila oluje…

Eh da, oduvijek sam obožavala olujne noći. To je jedino vrijeme kada se osjećam povezana s prirodom oko sebe. Moj divlji duh se napokon osjeća kao kod kuće. Najmirnija sam kada oko mene bjesni vjetar i pokreće krošnje drveća u nekom divljem, slobodnom, pomalo sumanutom plesu. Sitna kišica pršti i njene kapi miluju moje lice i tijelo. Kao da sićušne ledene iglice padaju s neba ali u dodiru s mojom kožom ne nanose bol nego donose svježinu.

Pogledam u nebo i oblake koje vjetar goni nevjerojatnom brzinom, zvijezde koje malo nestaju, a malo se pojavljuju…

Udahnem punim plućima tu svježinu i sklad koji vladaju oko mene. Zaklopim oči, a onda… iznenadna promjena koju osjetim kroz zaklopljene kapke. Otvaram oči da bih se uvjerila u ono što već znam da se dogodilo. Da. Pun mjesec je provirio iz uzburkanog mora oblaka.

To je trenutak koji sam čekala. Sada je sve savršeno.

Ples je na vrhuncu. Vjetar, kiša, drveće, oblaci, zvijezde, mjesec i ja.

Veliki crescendo ove predstave koja se izvodi samo za mene, koju nitko drugi ne shvaća i ne doživljava kao nešto istinski savršeno i prekrasno.

I onda je taj savršeni trenutak prošao. Osjetim da je vjetar počeo slabiti… Sve se bliži kraju.

Ne želim da još bude kraj, ne želim ostati bez tog spokoja koji me ispunio i vratiti se u okrutnu stvarnost ljudskog postojanja.

˝Vjetre, molim te nemoj još ići, trebam te.˝

Ali on neumoljivo malo po malo slabi i ples se usporava.

˝Molim te, povedi me sa sobom.˝- šapćem.

A onda kao da mi odgovara na molbe- još jedan, zadnji put se pojača… i utihne…

Došao je kraj predstavi. Drveće je mirno, oblaci su mirni… sve je potpuno tiho, a i ja sam još uvijek mirna.

Ponovo pogledam u mjesec i tada se ugasi ulična svjetiljka.

Protrnem. Spustim pogled.

Tama oko mene više nije prijateljska tama koja te uzima u svoje naručje i obavija zaboravom. Sada je to opasna, nepoznata tama koja skriva tko zna kakve tajne. Nastojim izbaciti takve misli iz glave ali mi ne polazi za rukom.

Silazim s daske, zatvaram prozor i navlačim zavjese. Bojim se takve tame i želim da me što više stvari dijeli od nje.

Nekoliko trenutaka moga mira je prošlo i zamijenio ih je iracionalni srah od neprogledne tame i onoga što se u njoj skriva.

Sjedim na krevetu i pokušavam se sjetiti kakva je vremenska prognoza za sljedeći tjedan. Svi se nadaju lijepom vremenu, a ja oluji. Samo se nadam da ju neću morati dugo čekati nego će me uskoro ponovo posjetiti.

Nakon svega toga ležim u krevetu i pokušavam zaspati ali san mi ne dolazi na oči. Prolaze minute i nikako… Nakon otprilike sat vremena – bljesak! A u meni istodobno s njim javlja se bljesak spoznaje… Spoznaje o tome zašto me nešto držalo budnom. Iskačem iz kreveta i otvaram prozor. Ponovo sam na prozorskoj dasci, ponovo sam vila oluje, ovaj put žešće nego prethodne.

Bljesak za bljeskom, prasak za praskom… Vjetar je puno jači nego prije sat vremena. Ovaj put nema mjeseca, previše je uskovitlanih oblaka nada mnom.

Ne mogu vjerovati koliko drukčije osjećaje bude različite oluje u meni.

Kao da sav statički elektricitet iz zraka struji kroz mene i puni me energijom.

Tada čujem taj zvuk koji obožavam… koji se čuje samo kada oluja bjesni baš iznad tebe… kada munja propara nebo i proizvede zvuk poput udarca biča (iza kojeg slijedi grmljavina).

U tom trenu se široko osmjehnem jer to već dugo nisam čula. Ovo je stvarno prekrasna noć.

I tako sjedim upijajući sve zvukove, mirise i podražaje oko sebe, a kiša postaje sve krupnija i bjesomučnija. Iako sam u zaklonu osjetim kako mi odjeća postaje mokra ali me nije briga. U transu sam…

Prekida me kucanje, škripa vrata i mali glasić koji kaže: ˝Tajooo, mene strah.˝

Okrenem se i ugledam svoju najmlađu seku kako stoji bosa s raščupanom plavom kosicom, u spavaćici i grčevito se drži za kvaku na mojim vratima.

Čarolija je prekinuta ali što sad, ne mogu ju ostaviti samu i uplašenu.

Silazim s prozora, odlazim do nje, grlim ju i odvodim u dnevni boravak.

Nema veze, biti će još oluja…

A ja iščekujem noć kada ću ponovo biti vila oluje.