Malo sam preletila kroz priče koje sam pisala tokom tih par godina otkako tu i tamo nešto napišem i dio napisanog mi se čini pomalo smiješan, u nekim slučajevima čak i tragikomičan. Ali isto tako sam primjetila da većina toga ima smisla i još uvijek stoji. Dal to znači da sam još uvijek ostala gotovo ista u svojim razmišljanjima? Nakon toliko godina?

Pa, ako ništa drugo barem mi se stil pisanja promjenio.

A možda bi to trebala sagledati s druge strane, možda to znači da su barem neki moji stavovi i razmišljanja ispravni… ili sam samo tvrdoglavo magare. Eh, tko će ga znati.

I evo me sada, mjesec dana prije svog 21. rođendana. Gotovo odrasla (barem po zakonu).

Kada gledam što sam sve prošla i preživjela našlo bi se tu materijala za cijeli jedan poduži život (neke druge osobe). Cijeli život prate me sranja. Tu i tamo nađem nešto sreće ali i to je vrlo kratkotrajno i obično taj maleni mjehurić sreće sama uništim. Znate ono, stojim pokraj njega s bacačem plamena u rukama, ali potpuno nesvjesna kako će plamen utjecati na taj mjehur od sapunice. Bez ikakvog razmišljanja o posljedicama, nego sam negdje izgubljena u svojim blesavim mislima i polako (ili brzo, u nekim slučajevima) okrećem nekakav kotačić koji pojačava plamen i približava ga mjehuriću. I onda se dogodi buuuuum. A ja stojim, zbunjena, okrečući se oko sebe, ne znajući što se dogodilo. A onda obično kad shvatim posljedicu slijede dani i tjedni plakanja i očajavanja kako sam to mogla napraviti.

E jebiga curo, napravila si što si napravila i sad pokupi svoje komadiće rasute uokolo i sredi se.

Je, i onda se cura nakon nekog vremena sredi. I obećaje samoj sebi da više ništa neće učiniti i reći prije nego razmisli. Moš si mislit. Pa nebi ona bila ona da ikad razmisli prije nego djeluje.

E sad se postavlja pitanje kako to promjeniti, jer stvarno bi više bilo vrijeme da se središ.

I onda razmišljaš o tome kako se promjeniti… i razmišljaš…

i uopće ne kužiš da zapravo radiš isto što i uvijek- sjediš sama, zatvorena u sobičku, i nikako ne djeluješ. E onda ti napokon jedne noći kao ove (sada je btw 3:23 i krenila sam spavat prije sat vremena ali eto) sine da koji kurac ti curo radiš sa svojim životom.

Odogovor bi bio: “Paaa ništa”. Upravo tako! Ništa! Dani ti prolaze a ti ne radiš apsolutno ništa!

Ajmo sada nabaci neke ideje kako to promjeniti. Ne moraju to biti neke velike ideje i velike promjene al daj jebemu promjeni NEŠTO. Bilo što.

I onda bacaš ideje… sve jedna gluplja od druge. I opet ne djeluješ. I opet si obećavaš da ćeš od sutra drukčije.

A još uvijek si sama više nego prst, užasno usamljena, zbog svega i depresivna, i ne radiš ništa korisno sa svojim životom nego samo blejiš u ekran laptopa…

Jebiga, ajde sad si barem svjesna da trebaš promjenu. Možda će se samim time nešto pokrenuti nabolje.

Nego, sad razmišljam o ovome što sam upravo napisala i ponovo uočavam brojne nedosljednosti, počevši od lica u kojem pišem. Eto. To sam ja. Nedosljedna. U gotovo svemu. I uz to još u kaotična. E da, nemojmo zaboraviti i depresivna. Ma divota. Tko me nebi poželio?

I onda se pitam zašto sam toliko dugo sama… pa normalno da jesam kad maltene plašim ljude oko sebe svojim ponašanjem! Posebno promjenama u raspoloženju (doduše, ponekad su izraženije, vjerojatno svi znate u kojem dobu mjeseca ). Haha a zašto sam se ja upravo obraćala publici? Valjda imaginarnoj. Jer ionako ove gluposti pišem samo da mi ne budu u glavi. U biti, ako totalno ne zaserem ovaj tekst mogla bi ga i objaviti negdje, no time ću se baviti kasnije.

Gdje sam ja ono stala? Aha, promjene raspoloženja. Ma da, divne su one. Budim se depresivna (ili apatična, kako kad) i onda budem takva, onda me nešto oraspoloži na koju kratku minuticu pa se vraćam na staro, pa me onda nešto, neznam, recimo naljuti, pa budem ljuta vrlo kratko i onda opet na staro. U biti više ni nemogu procjeniti jesam li apatična ili depresivna… jer ništa mi se neda, za ništa nemam volje, stalno sam isto raspoložena uz povremene kratkotrajne oscilacije prema gore ili dolje…

I eto opet mene kako koristim riječi koje normalni ljudi ne koriste u svakodnevnom govoru, a ja da. To su mi isto ljudi nekoliko puta spomenuli. Po nekima ispada da se pravim pametna time, a po drugima da jednostavno nisam normalna. E jebiga ljudi, da ste vi pročitali toliko toga kao što sam ja možda bi i vama bile normalne. Neznam, rijetko kad uopće primjetim da upotijebim takvu neku riječ. Meni su one normalne. Joj bože sad sam se sjetila kad sam frendici iz srednje nešto pričala, i sad se ja trudim to pričati normalnim riječnikom (da ne koristim biološke termine tipa inokulacija) i razmišljam kako bi to nešto rekla i sjetim se i kažem inficirati. I ona me bljedo gleda da šta mi to znači. Reko a u kurac, pa di si ti odrasla da neznaš šta znači inficirati, i ti bi jednog dana trebala učiti djecu nečemu? Jao toj djeci… žalim ih.

E sad sam se opet izgubila… zaboravila sam što sa krenila pisati (možda ste dosad primjetili da mi se to počesto događa heh).

Aha o raspoloženjima. Al brijem da nisam ništa više imala za napisati na tu temu.

Nego, nešto mi se vuče po mislima od kad sam počela pisati pa da se napokon taknem i toga.

Razmišljam o tome kako stalno neka sranja u mom životu, neka sam ja prouzročila al većinu nisam. I već se lagano počinjem osjećati kao pozitivno nabijeni magnet koji privlači sve negativno iz okoline (ili barem kao pozitivno nabijena strana magneta). Hm nikad nisam zapamtila koja je anoda, a koja katoda tj. koja je + a koja – (no dobro, i brkanje pojmova mi se često događa).

Sad se ne mogu sjetiti jesam li još šta htjela napisati…

No dobro, i eto skoro 21ogodišnje mene koja sam u totalnom rasulu. Nije li to divno.

Ponekad razmišljam da bi trebala potražiti pomoć za tu zbrku u mojoj glavi ili barem neke antidepresive. Jer ovako već sama sebi idem na živce.

Baš je divno kad svi tvoji prijatelji imaju dečke/cure a ti jedina nemaš nikog. A oni su onda 24h dnevno srasli s njima i nitko se tebe ne sjeti a kamoli da te pozove na kavu ili pivo, o izlascima da ni ne pričam. I povremeno ti dođe da ih pošalješ u kurac jer kako se mogu tako ponašati.

Ja i kad sam bila u vezi imala sam vremena za njih. A oni mi očito nitko nisu pravi prijatelji kad mogu biti takvi. Divno. Sad uz sve ni prijatelja više nemam.

Ma joj, mogla bi toliko toga divnog napisati o tome što mi se događa u životu al jednostavno mi se previše spava i sad me već i prsti bole od tipkanja…

Pa ću ja lijepo u krevet a o ostalim problemima mog unutarnjeg svijeta možda nekom drugom prilikom…

Laku noć (kažem sama sebi kad mi već nema tko drugi…)

I sad spremam ovaj dokument nakon što sam ispravila tipfelere i zaključim da ću ga ipak objaviti. Kuda? A kud drugdje nego na košnici. Pa evo ljudi, ovo iznad što ste upravo pročitali (a možda i niste nego ste samo preletili pogledom) je samo djelić kog shebanog ja.

Welcome to my little distorted brain (sad se u pozadini čuje onaj zlokobni smijeh)

To je to, the end, nema se ovdje više što pročitati… ipak je 4h ujutro i vrijeme mi je za zzzzz, al ne zujanje nego spavanje u ovom slučaju

Svi znaju onu izreku “nada je kurva”, dobro, to je točno… ali mislim da bi bilo točnije reći “istina je kurva” jer se u ovom našem prljavom, pokvarenom svijetu sve može kupiti… pa i istina… svi smo mi vidjeli u različitim filmovima kako netko namjerava ‘propjevati’, reći istinu, znate ono: “govorit ću istinu i samo istinu, tako mi Bog pomogao”, a onda mu u ruku tutnu lijepi debeli svežanj novčanica i puf… istina se promijenila… više nije baš onakva kakva je bila… sad se malo prilagodila tuđoj istini… točnija bi bila izjava “govorit ću istinu i samo istinu, dok god to odgovara meni i mom džepu, tako mi Bog pomogao da me ne otkriju!” Ali mnogi misle da se to događa samo u filmovima, ma dajte molim vas! Otvorite malo oči, pogledajte oko sebe! Ne mora to biti baš tako očito i ne mora to biti baš na takav način ali istina se neprestano kupuje, mijenja, iskrivljava, prilagođava… nismo tome mi krivi… tome je krivo društvo i oni koji njime diktiraju… ali možda ipak… možda smo ipak tome mi sami krivi.. naša bit, naša sama srž, esencija ljudskoga bića (barem današnjeg) je iskvarena… danas je poželjnije uljepšati istinu da bismo se svidjeli nekome, da ne bismo bili odbačeni… a i ako se netko odluči reći istinu najčešće mu ne vjeruju “ma daj, pa vidiš da izmišlja, ne može to biti tako”… sami sebe zavaravamo… danas je postalo moderno govoriti da želimo da nam se govori istina, e a kada dobijemo ono što smo tražili onda ne vjerujemo, ljutimo se, “kako može biti toliko bezobrazan i tako što nam reći”… sva ta ‘želja’ za istinom je samo zabluda, iluzija koju su izmislili drugi ljudi da bi mi pomislili da živimo u idealnom svijetu… jer ipak, to svi žele… ideal, bez mrlja… bez razočaranja i boli… a ovaj naš svijet… on je jaaako daleko od savršenstva… zapravo, što dalje sve je nesavršeniji i sve pokvareniji…

upravo mi svira pjesma Posl(j)ednja kap od Six pack-a i kaže “ma šta je laž, samo kriva istina”… hmm… možda i je… laž je iskrivljena istina… ali možda bi bilo bolje obratno: “ma šta je istina, samo kriva laž”… jer svi nesvjesno žele da im se laže, samo da bi mogli i dalje živjeti u svojim malim svijetovima gdje je sve savršeno… ali kada im netko slučajno i kaže istinu onda je to kriva laž, to nije ona laž koju su oni htjeli čuti… ljudi su zarobljeni između želje za istinom i želje za laži.. jer možda bi ih netko mogao krivo shvatiti i stvarno im reći istinu, a što onda? Njihov savršeni svijet će se rasprsnuti kao mjehur od sapunice… a laži… pa… one će im pružiti prividan sklad i sreću… no nemože se nikakav odnos temeljiti isključivo na onome što želimo čuti. Jer ljudi oduvijek imaju potrebu za nekim na koga se mogu osloniti, kome mogu vjerovati… a kako ćeš nekome vjerovati ako od njega dobivaš samo ono što želiš čuti… možda si možeš umisliti da mu vjeruješ… ali ipak… ne znam… ja ne razumijem današnje ljude… kako nekome možeš vjerovati ako ti neprestano laže i ‘uljepšava’ istinu… stvarno ne znam… možda to nekome odgovara… ali ne i meni… ja želim istinu, ali PRAVU istinu pa makar me i povrijedila… pa što.. preživit ću, ojačati… u svakom slučaju će mi biti bolje nego da me se drži u zabludi…

Dok drugi obožavaju dan, sunce, i prženje na njemu, ja sam oduvijek voljela noć…

Oduvijek mi smeta prejako svijetlo, pa tako i sunce… Od njega me bole oči… Kada izađem van po danu prvih nekoliko sekundi imam osjećaj da mi svjetlost prži sve- od očiju, preko vidnog živca do nekog područja na prednjem dijelu mozga… Ne mogu opisati tu bol… užasna je…

Volim noć… mrak… zvijezde… Ni sama ne znam koliko puta sam ležala negdje daleko od ulične rasvjete i gledala u zvjezdano nebo… cijele noći… promatrala zvijezde, komete, i gibanje mliječne staze… sve do jutra…

Ok, znam da se zapravo ne giba mliječna staza nego se Zemlja okreće oko Sunca ali to sada nije bitno.

Pitam se dal se Sunce okreće oko svoje osi… mislim da nigdje nisam pročitala taj podatak…

Zapravo, ne znam ni kako bi se to moglo ustvrditi jer ipak je Sunce užarena masa plinova… nema čvrste točke koja bi se mogla promatrati da bi se to ustvrdilo…

No dobro, opet sam odlutala u mislima…

Često mi se to događa…

Oduvijek imam taj neki čudan protok misli. Uvijek mislim o bar 10 stvari istovremeno što me često dovede do stvari koje su vrlo daleko od moje početne misli.

Bilo je vremena kada bi ostala začuđena kuda sam dospjela u svojim mislima za kratko vrijeme i kada sam pokušavala rekonstruirati put kojim su mi misli tekle… ali ne sjećam se jesam li ikada uspjela rekonstruirati čitav put… mislim da je jednostavno uvijek bilo previše toga.

Hm. Zanima me događa li se to i drugim ljudima… nisam to nikada nikoga pitala…

Moram zapamtiti da moram jednom pitati ljude o tome…

A što ako se ispostavi da drugi ljudi nisu tako hiperaktivni u mislima i nemaju tako freaksih poveznice među stvarima? Onda će misliti da sam još veća čudakinja nego su to do sada mislili…

A ništa, onda ću morati pitati samo ljude koji već imaju gotovo potpunu sliku mene, na koje neće jako utjecati takav neki podatak…

Voljela bih da je tako i s drugim ljudima, da nisam jedna od rijetkih koja se često začudi kaosu misli koji se kovitla u umu…

Hm.

O čemu sam ono počela pisati na početku?

Aha, noć…

Što reći o njoj… a može se reći puno toga, i puno je riječi u mojoj glavi trenutno koje bi ju mogle opisati ali sada je malo problem pohvatati ih sve. Pojavile su se tu riječi kao: tajnovita, divna, nepregledna, beskrajna, hladna, ovija… opet baš i nemaju smisla kada ih pretočim u riječi…

I to mi se često dogodi… krenem nekome nešto objašnjavati… nešto što ima savršenog smisla u mojoj glavi… i onda shvatim da mi riječi bježe… da to izgovoreno (ili napisano) baš i ne zvuči onako kako bi trebalo… baš i nema onakvog smisla kao u mojoj glavi… onda dobijem nadasve zabezeknutu reakciju s druge strane… često se čuju/pročitaju rečenice kao: aha, sad mi je još manje jasno…

Eh, onda ajde ti objašnjavaj da ti baš i ne ide s riječima… pogotovo zato jer ti se cilj objašnjavanja brzo pojavi u glavi, i brzo nestane… i zamijeni ga nešto pedeseto… stoto… pa hajde onda se vraćaj opet na to… sjeti se gdje si stala, što si već objasnila a što nisi… nije to tako jednostavno kako ljudi misle. A pošto bi bilo predugo za objasniti taj kaos u mojoj glavi radije kažem nešto tipa: ups, sori, de da probam pojasniti…

I tako u nedogled…

Pitam se postoji li neka metoda koja može smanjiti broj misli koje se istovremeno roje po glavi… to bi istovremeno bilo lijepo jer bih ih onda valjda sve mogla pohvatati i sve bi imalo glavu i rep… a onda, to bi me vjerojatno jako usporilo…

Ne znam što je bolje… kaos u kojem nekoliko stvari planiraš odjednom ali ih nikako ne uspjevaš baš do kraja odmisliti i isplanirati… ili red sa samo jednim po jednim planom, uz cijenu sporosti…

Evo baš mi je bilo nešto palo na pamet dok sam pisala prošlu rečenicu ali dok sam ju natipkala već sam zaboravila… odlepršalo je… idem se pokušati sjetiti…

E da… sad kad si razmišljam o ovom razmišljanju u redovima… koje me btw podsjeća na kolodvor na kojem vlakovi čekaju na red da prođu kolosjekom. Nvm. Di stadoh? E sad me mama prekinula… kolosjek… vlakovi… jedna po jedna misao… aha. A što ako se dogodi da razmislim o svemu što je čekalo u redu na razmatranje i razmišljanje, i pojavi se praznina?

Ne mogu si to zamisliti… rupa u mislima… ne misliš na apsolutno ništa… uf. Ta ideja me zastrašuje… ne bi mi se to svidjelo…

Radije se ja družim sa svojim privatnim malim kaosom nego da ostane pustoš… heh… oni grmići što se kotrljaju po pustinji… u zadnje vrijeme me dosta stvari asocira na njih… čudno… gotovo svaki dan pomislim na njih… a nikada ih nisam vidjela uživo (jer nisam bila dalje od Njemačke heh) i apsolutno mi ništa ne znače… hm. Morat ću se jednom pozabaviti time…

Ali sad imam nekog drugog posla… dosta tipkanja za sad…

Možda se jednom vratim ovamo… ako uspijem pohvatati svoj sadašnji tok misli

Vila oluje

Sjedim na prozorskoj dasci pogleda uprtog u daljinu. Nasmijem se sama sebi kada shvatim u kojoj pozi sjedim- naslonjena na prozor, koljena obuhvaćena rukama. Baš kako sam na tom prozoru sjedila godinama ranije. Zapravo ne pamtim kada sam počela s tom navikom sjedenja na prozorskoj dasci za olujnih noći… uvijek u isto pozi… uvijek pogleda uprtog u nepreglednu, crnu, divlju daljinu.

Čovjek prolazi cestom ispod mene na biciklu. Ne spuštam pogled da vidim je li star ili mlad, muško ili žensko, a ni gleda li u mene.

Ponovo se nasmijem. Mogu zamisliti kako mu izgledam ovdje gore- prilika sniježno bijele puti s dugom crvenom kosom koja leti oko njenog lica i glave nošena jakim vjetrom. Vjerujem da na svjetlu obližnje ulične svjetiljke izgledam nestvarno, gotovo nečovječno, kao prikaza… vila oluje…

Eh da, oduvijek sam obožavala olujne noći. To je jedino vrijeme kada se osjećam povezana s prirodom oko sebe. Moj divlji duh se napokon osjeća kao kod kuće. Najmirnija sam kada oko mene bjesni vjetar i pokreće krošnje drveća u nekom divljem, slobodnom, pomalo sumanutom plesu. Sitna kišica pršti i njene kapi miluju moje lice i tijelo. Kao da sićušne ledene iglice padaju s neba ali u dodiru s mojom kožom ne nanose bol nego donose svježinu.

Pogledam u nebo i oblake koje vjetar goni nevjerojatnom brzinom, zvijezde koje malo nestaju, a malo se pojavljuju…

Udahnem punim plućima tu svježinu i sklad koji vladaju oko mene. Zaklopim oči, a onda… iznenadna promjena koju osjetim kroz zaklopljene kapke. Otvaram oči da bih se uvjerila u ono što već znam da se dogodilo. Da. Pun mjesec je provirio iz uzburkanog mora oblaka.

To je trenutak koji sam čekala. Sada je sve savršeno.

Ples je na vrhuncu. Vjetar, kiša, drveće, oblaci, zvijezde, mjesec i ja.

Veliki crescendo ove predstave koja se izvodi samo za mene, koju nitko drugi ne shvaća i ne doživljava kao nešto istinski savršeno i prekrasno.

I onda je taj savršeni trenutak prošao. Osjetim da je vjetar počeo slabiti… Sve se bliži kraju.

Ne želim da još bude kraj, ne želim ostati bez tog spokoja koji me ispunio i vratiti se u okrutnu stvarnost ljudskog postojanja.

˝Vjetre, molim te nemoj još ići, trebam te.˝

Ali on neumoljivo malo po malo slabi i ples se usporava.

˝Molim te, povedi me sa sobom.˝- šapćem.

A onda kao da mi odgovara na molbe- još jedan, zadnji put se pojača… i utihne…

Došao je kraj predstavi. Drveće je mirno, oblaci su mirni… sve je potpuno tiho, a i ja sam još uvijek mirna.

Ponovo pogledam u mjesec i tada se ugasi ulična svjetiljka.

Protrnem. Spustim pogled.

Tama oko mene više nije prijateljska tama koja te uzima u svoje naručje i obavija zaboravom. Sada je to opasna, nepoznata tama koja skriva tko zna kakve tajne. Nastojim izbaciti takve misli iz glave ali mi ne polazi za rukom.

Silazim s daske, zatvaram prozor i navlačim zavjese. Bojim se takve tame i želim da me što više stvari dijeli od nje.

Nekoliko trenutaka moga mira je prošlo i zamijenio ih je iracionalni srah od neprogledne tame i onoga što se u njoj skriva.

Sjedim na krevetu i pokušavam se sjetiti kakva je vremenska prognoza za sljedeći tjedan. Svi se nadaju lijepom vremenu, a ja oluji. Samo se nadam da ju neću morati dugo čekati nego će me uskoro ponovo posjetiti.

Nakon svega toga ležim u krevetu i pokušavam zaspati ali san mi ne dolazi na oči. Prolaze minute i nikako… Nakon otprilike sat vremena – bljesak! A u meni istodobno s njim javlja se bljesak spoznaje… Spoznaje o tome zašto me nešto držalo budnom. Iskačem iz kreveta i otvaram prozor. Ponovo sam na prozorskoj dasci, ponovo sam vila oluje, ovaj put žešće nego prethodne.

Bljesak za bljeskom, prasak za praskom… Vjetar je puno jači nego prije sat vremena. Ovaj put nema mjeseca, previše je uskovitlanih oblaka nada mnom.

Ne mogu vjerovati koliko drukčije osjećaje bude različite oluje u meni.

Kao da sav statički elektricitet iz zraka struji kroz mene i puni me energijom.

Tada čujem taj zvuk koji obožavam… koji se čuje samo kada oluja bjesni baš iznad tebe… kada munja propara nebo i proizvede zvuk poput udarca biča (iza kojeg slijedi grmljavina).

U tom trenu se široko osmjehnem jer to već dugo nisam čula. Ovo je stvarno prekrasna noć.

I tako sjedim upijajući sve zvukove, mirise i podražaje oko sebe, a kiša postaje sve krupnija i bjesomučnija. Iako sam u zaklonu osjetim kako mi odjeća postaje mokra ali me nije briga. U transu sam…

Prekida me kucanje, škripa vrata i mali glasić koji kaže: ˝Tajooo, mene strah.˝

Okrenem se i ugledam svoju najmlađu seku kako stoji bosa s raščupanom plavom kosicom, u spavaćici i grčevito se drži za kvaku na mojim vratima.

Čarolija je prekinuta ali što sad, ne mogu ju ostaviti samu i uplašenu.

Silazim s prozora, odlazim do nje, grlim ju i odvodim u dnevni boravak.

Nema veze, biti će još oluja…

A ja iščekujem noć kada ću ponovo biti vila oluje.

Glad

Hodam ulicom. Gladna sam. Zastajem. Njušim zrak kao da će mi to pomoći pronaći hranu ali samo osjetim mirise iz neke pekare od kojih mi se želudac buni. Mučno mi je od toga. Prisjećam se davnih vremena kada sam i ja jela nešto slično. Ali to je daleko iza mene. Više ne mogu ni pogledati hranu za smrtnike, bića vrijedna samo žaljenja. Da, nekada sam i ja bila jedna od njih, a sada su oni samo lovina za mene, igračke kojima se poigravam prije nego ih oslobodim života. Pogledam u puni mjesec. Previše me podsjeća na sunce koje prezirem, i zato skrećem pogled i nastavljam dalje. Prolazim pored nekog kafića. Mladići s terase fućkaju za mnom i dobacuju komentare. Kako mi se gade njihovi pogledi. Znam da izgledam jebeno u crnom kožnom pripijenom kostimu i čizmama do koljena i da tipovi sline kad me vide ali ipak bih im najradije izvadila oči i iščupala njihove pogane jezike ostavljajući ih da iskrvare. Nikada se ne bih mogla nahraniti nekim od takvih maloumnika, previše mi se gade. Moglo bi se čak reći da sam pomalo izbirljiva u hrani, kao što sam bila i prije smrti, ali sada naravno na drukčiji način. Sve više me muči glad i zato ulazim u prvi kafić na koji nailazim i sjedam za šank. Suzdržavam se i strpljivo čekam da mi netko priđe. Aha, evo ga, dolazi. Pa i nije tako loš, njega bih i mogla probaviti. Kao i uvijek, neki glupi ulet. Ne, neću piće, hvala. Da, idemo prošetati. I evo ga, još samo malo… Odlazimo u neku sporednu uličicu. Pokušava me šlatati, ma kako se samo usuđuje. Da, smiješ me poljubiti, ali mogu li ja tebe prva? Ma naravno da se slažeš, kao i svi. Mekan vrat imaš… mogu malo? Kratki krik i onda tišina. Mmm kako je dobra topla krv. Prija mi. Taako, gotovo. Gurnem ga nogom u stranu i mirno odšetam dalje. Sad mogu do ekipe. Da, skoro svi su već tu. Glazba svira. Izvijamo se u ritmu, gotovo padamo u ekstazu, svi tako siti, spokojni… Hvatam nekoga i odvlačim ga u stranu. Već dugo nisam bila s muškarcem. Puna sam požude, kao i on. Spajamo se u divljem vrhuncu. Dobro, sad možemo natrag. Ne, ne želim se maziti. Zašto ne shvaća da je to bila samo životinjska strast a ne nešto tako prizemno, tako ljudski kao ljubav. Ma kakva ljubav? Da li to uopće postoji? Nebih znala, nikad ju nisam doživjela. Nastavljamo se izvijati u ekstatičnom plesu. Kao da nema ničeg drugog osim nas i naših isprepletenih tijela. Samo sada, ovdje. Ništa drugo ne postoji. Ako smo mrtvi ne znači da ne smijemo uživati. Sve do zore. Tada liježemo spavati. Sve do sumraka. Takav je naš ne-život. Ali ne žalim se, sve ovo je puno bolje od života u kojem sam doživjela samo razočaranje. Ipak, ponekad se zaželim nekakvih osjećaja, bilo kakvih… Sada poznam samo glad i privremeno zadovoljstvo nakon hranjenja. Osjećam da je sunce zašlo. Izlazim van i hodam ulicama. Gladna sam, ali ne fizički gladna. Gladna sam bilo kakvih osjećaja. Želim nešto, nekoga s kime bi mogla provesti ovu vječnost. Tako je duga kada nemaš nikoga pored sebe. Ali kako, gdje naći nekoga? Nekoga sličnog sebi? A tako sam usamljena, treba mi netko. To tek sada shvaćam. Do sada sam bila zadovoljna svojim ne-životom ali sada.. više ne… Treba mi netko da me upotpuni. Da bih se napokon mogla osjećati cijelom. Osjećam se tako praznom iznutra. Želim nekoga tko je pomalo divlji u duši ali inače dobar, kao i ja. Ah, ovo s dušom je samo bila fraza koja mi je ostala u govoru još od mog života… a sada, naravno, nemam dušu, bar su mi tako govorili za života. A i nije mi baš jasno što je ta moja duša bila da sam ju tako lako izgubila. Možda je i to samo fraza, koju su smislili ljudi u nekom davnom vremenu da bi objasnili neke stvari. Da se ne bi bojali smrti jer tada dobre duše odlaze u raj, a zle u pakao. I naravno, svi su se nadali da su baš oni ta ‘dobra duša’. Ako i postoji nešto slično kao one gluposti o raju i paklu, onda znam kamo ja odlazim naposlijetku. A možda ipak i ne odlazim nikud. Možda u ništavilo. Jer ako je vjerovati tim glupostima, onda je moja duša sada izgubljena. I što ako ju više nikada ne nađem? Uostalom, što će mi! Ne osjećam nikakvu prazninu u sebi što bi označavalo da sam ostala bez duše. Ma joj… sve su to gluposti! A sada me opet počela mučiti i fizička glad. Razmišljam kamo da odem, a onda, kao naručeno. Auto staje pokraj mene, iznutra tutnji neka brija. Neki tip me pita hoću li se provozati s njim. Ma naravno, zašto ne. Valjda misli da sam neka laka cura. Neprestano blebeće ali ne obraćam pozornost što. Zaustavlja se na rubu grada. Pokušava me šlatati. Svašta si dopuštaju današnji “frajerčine”. Hvatam ga za vrat. Nemožeš pobjeći hehe. Vidim da je uplašen, ne zna što se događa. Kako je zabavno vidjet frajerčinu od prije nekoliko trenutaka, kako se sada trese od straha. Ali neće još dugo. Ispuštam njegovo omlohavljelo tijelo i izlazim iz auta. Mogla bi uzeti auto, nije loš, ali neću, baš mi se šeta. Zrak je svjež, a ja sam sita. Hm, barem fizički. Opet me počinje mučiti čežnja za nekime. Oh, tako želim nekoga s kime bih mogla provesti ovu vječnost. Ali gdje da nađem nekoga? Lutam besciljno ulicama. Prenem se i shvaćam da sam na sasvim drugom kraju grada i da imam još bar sat vremena hodanja do svog stana. No dobro, šta se može. Polako nastavljam dalje i opet zapadnem u razmišljanje. Najednom se sudarim s nekim i ugledam mladića na podu. Valjda sam ga slučajno srušila. Ustaje se i otresa prašinu sa sebe. Osjetim u njemu nešto divlje, nešto nalik meni. Pomišljam da je jedan od nas ali ipak nije. Čudno… Upoznajemo se i odlazimo zajedno u kafić. Promatram ga. Prilično je zgodan, ali nešto je čudno u njemu. Bliži se zora, moram ići. Dogovaramo se da ćemo se sutra naći na istom mjestu i otići opet na piće. Žurim prema stanu. Osjećam da je zora sve bliže. Povremeno mi se čini da čujem kakav šušanj iza sebe ali to vjerojatno nije ništa. Možda samo kakva mačka ili pas lutalica. Bavim se mišlju da bi baš on mogao biti taj netko koga sam tražila. Nadam se da je, jer nebi mogla još dugo izdržati sama. Evo me, pred stanom sam. U zadnji trenutak. Bila sam toliko u žurbi kad sam ulazila da nisam primjetila tamnu priliku kako stoji pred mojim stanom i gleda u zakovane prozore. Budim se u sumrak. Spremam se i izlazim iz stana. Opet sam gladna i nabrzinu pokupim nekog tipa. Ok, sad sam sita i sad mogu dalje. Odlazim do mjesta od sinoć. On me već čeka tamo. Sjedam do njega i naručujem piće. Zabavljamo se i smijemo međusobnim pričama. Sve sam uvjerenija da je on taj kojeg sam čekala. Kad je predložio da prošetamo do parka pristala sam bez razmišljanja. No ovaj put mi nije bila hrana na pameti nego nešto puno više. Njega nikad ne bih mogla ubiti. Bar ne dokrajčiti kako to inače radim sa hranom. A bih li ga mogla pretvoriti u sebi ravnoga? Da, ako on to bude želio. U parku smo i sjedamo na neku klupu. Približio mi se kao da će me poljubiti. Uzbuđena sam, i uzvraćam mu poljubac. A tada odjednom osjetim oštru bol i osjetim kolac kako mi prolazi kroz srce. Pogledam ga s tugom u očima i pomislim da smo mogli biti sretni zajedno. Moja želja za ljubavi me ubila. No, sad ću barem saznati što se događa nakon smrti vampira. On još uvijek sjedi na klupi i gleda u hrpicu pepela koja sam postala. Ustaje, odlazi i pomišlja: “Još jedan manje”.