Živim u svome svijetu

Čestitka u komentaru..

Kao što su ljudi pukli nakon toliko godina trpljenja loše politike i krađe, što se ni ne čudim., došlo je i moje vrijeme. Neki će reći “Jeeeej”, a neki baš i neće biti zadovoljni! Dovoljno su me jebali u mozak, iz dana u dan, i odjednom mi se sve to zgadilo. Jednostavno sam moj dolazak doma bila je kap koja je prelila čašu. Uz dovoljno problema i briga koje ostavim na kolodvoru u Rijeci, moram nakupljati nove doma. Ma dosta je toga. Dao dragi Bog da dobijem ovaj posao, da više ovo šugavo selo nikad ne gledao u životu. Šugavi ljudi, šugavo selo, ma jednostavno sve je samo šugavo. Još i na tome poslu na razgovoru zaserem da ne mogu više, pa se onda čudim ako me ne bude htjela nazvati za raditi. Dragi moji, ja znam da ste uvažena Hrvatska firma (koja je totalka u kurcu), ali koji kurac tretirate nas jadne i male kao da idemo raditi u FBI! Ali bit će zanimljivo ako ja ne prođem, a večeras mi je sestrična pričala da su zaposlili curu koja je na razgovoru za posao rekla da je imala radnog iskustva, tj. da je radila kao kurva. A ja u ovakvom stanju u kakvom jesam (zaista se čudim kako sam prošao psihotest) normalno da neću dobiti. Pa se vi ljudi svi gonite u tri pizde materine. Tamo ste najjači, najvoljeniji i najpoznatiji. Gubim svoje vrijeme na gluposti i retardirane budale koje ne znaju zbrojiti ni dva boja, a završili su sve moguće fakultete. Samo mi se par mojih dragih prijatelja mota po glavi i oni su razlog mog zasad zdravog razuma. Počinjem polako otkantati jednog po jednog, jer tko me neće prihvatiti onakvog kakav jesam (po naravi), niti mora. Niste mi nikakvi faktori u životu.  Joooj, kako volim kad mi se sve strusi u facu pa da znam kakome ljudi doživljavaju. Po masu puta sam čuo da me par ljudi nemogu smisliti, e dragi moji ne mogu ni ja vas.. Sva sreća da niste u mom životu, jer sa vama život ne bi imao smisla, a i toliko ste mentalno zaostali da je po vama još predsjednik Tito. Spustite se na zemlju, pogledajte svoje živote, pa serite po drugom. Zato ja sada pokrećem svoj prosvjed, odnosno bunt zvan: “Gledajte svoje živote, bando kretenska”…

I dani prolaze.. Dan po dan, a imam osjećaj kao da dani preskaču tjedne, a ja samo stojim na mjestu. Sve se oko mene mjenja strahovitom brzinom, a ja ostajem sav u čudu da što se to oko mene događa. Predavanja prolaze, ispiti dolaze a ja kao da sam na godišnjem odmoru. Očito mi jedna godina pauziranja i mukotrpnog rada nije bila dovoljna.. A problemi, o tome se može pričati. Najzanimljivije je to da riješavanjem jednog problema, kad mislimo da smo sada mirni, naiđe drugi problem koji te doslovno hebe u zdrav mozak tri puta više nego sam prvi problem. No na to sam se naučio, jer je stres sam po sebi, sastavni dio čovjekova života. Onda u tvoj miran život, koji provodiš čas na faxu čas u privatnosti svoga stana dđe babaroga od gazdarice pa počne zavirivati u našu intimu, u naš život. No ne bude to tako išlo.. Do nove godine ako natavi ovako kako je, odosmo mi tražiti novi krov nad glavom. Mi baš kao da smo prokleti.. Sa nekim činjenicama sam se pomirio na početku. Roknut ću matematiku u prvom i drugom semestru jer je jednostavno ne mogu skužiti, pa i da se sam Aristotel spusti an zemlju pa mi objašnjava jednostavno ja nemam mozga za to. No i to se da riješiti.. Uglavnom tijekom boravka u rijeci došao sam do zaključka da je meni najmilije moje selo.. Kad pada kiša, krenem na fax suh, dođem na fax sav mokar, od glave do pete. Gužve i takva sranja u mojemu selcu nema tako da je divota ovjde živiti. No pomirimo se sa činjenicom da večeras opet idem gore i da me sutra čeka katastrofa dan, faks od jutra do sutra..

Uhvatila me je nostalgija. Sjećam se starih dana iz djetinjstva. Osjećam miris borove šume u zaseoku gdje sam provodio dane dok su roditelji radili da nam osiguraju pošten život. Tamo sam bio kod bake. Oko mene su bile guste šume bez ijednog tračka zagađenosti i buke, samo mir i tišina. Znao sam otići na obližnju livadu igrati se sa bratom. Valjali smo se i sakrivali u gustoj travi. Dolazili smo kući zamazani i blatni no uvijek nas je baka dočekala sa smješkom na licu. U popodnevnim satima ulicama zaseoka osjećao se miris pečenog kruha, tada smo znali da je baka ispekla svježi kruh koji smo ja i brat sa oduševljenjem jeli. Za ručak je uvijek bilo nešto domaće, nešto naše goransko. Nakon toga leti natrag van u igru. Na krajičku sela postojala je jedna trešnja po kojoj smo se ja i brat voljeli penjati i ubirati slasne plodove toga drveta. Tamo smo gubili popodneva i popodneva. Isto tako često nas je djed vodio u šetnju kroz mističnu a još više zanimljivu goransku šumu. To smo ja i brat obožavali. Učio nas je koje su gljive jestive a koje nisu, koje sve životinje žive u šumi i takve stvari. To je bio melem za naše male dušice i radoznale naše male moždane vijuge. No svaki dan našim malim avanturama dolazio je kraj. Dolazili su naši roditelji po nas, kako bi ipak i baka i djed odmurili od cjelodnevnog letenja za nama. Ponekad bi htio da ponovo imam onu dječiju radoznalost koje sam imao u to vrijeme. Htio bi se barem pet minuta osjećati kao taj maleni dječak. Danas, taj zaseoak odumire, ljudi je sve manje i manje. No ljepota koja se tamo može naći je za moje djetinjstvo i za mene neprocjenjiva jer nema ljepšega nego provesti barem jedan mali dio, svoga maloga života na selu..

Stiglo je i to vrijeme. Počelo je!

Ta velika obveza koju moram primiti sa velikom dozom ozbiljosti. Dođe mi ponekad da bi bolje bilo da je nisam primio. No što je, tu je. Isto tako morao sam se na brzinu naučiti uhodavati na taj ubrzani način života, no ne ide mi baš. Krcati autobusi, shebano vrijeme koje je čas sunčano a čas kiša pada, naporan raspored predavanja koji je posložen da doslovno živimo na faxu. U stan stižem mrtav umoran i bez volje za ništa, no jedno je sigurno, moram si naći posao. Sestrična mi je našla neki posao koji je ona htjela raditi no oni primaju samo redovne studente, tako da ću to pokušati no vrijeme će svoje lice pokazati. Posao kao posao na prvi pogled ne izgleda loš, operater u centru 988. Ali još se ja stignem predomisliti. Nemam vremena za ništa više a pogotovo za nekoga. Nije mi jasno da kad netko kaže zašto nemaš cure a ideš na fax, sada razumijem zašto. Zvonjava i vibriranje mobitela na predavanjima i kad si umoran jednostavno bi htio leći a sa nekime razgovarati. Ne možeš ni tri poštene riječi reći cimerici koliko ti se takav život zamjeri. Uz to se nađe i tjelesni koji živog ne mogu vidjeti. Kao budala se moram dizati u 6 sati ujutro, da bi išao u drugi dio grada da bi malo trčao. Našao sam ja sebi zanimaciju, tako da moje tjelo ipak neće biti u ležećem položaju. Na igralištu na kojem brat trenira nogomet kad je na faxu navečer je otvoreno za sve slobodnoumne luđake koji vole u mraku potrčati. Zato trenirku na sebe, mp3 sa dobrom glazbom i trči kao da te juri sto slonova. Ne mogu reći da sam lijen jer više nije lako ni trčati za busevima i zelenom svjetlu na semaforima da ti ne prođe bus koji nailazi.. Poznato je da faxevi sami po sebi imaju katova kao najviši neboderi, pa samo penjanje na katove gdje su dvorane služi kao neki trening. Imam u planu prestati pušiti, pa sam si kupio nikotinske flastere, no toliko me je strah zato jer ću biti nervozan, razdražljiv i gristi ću za svaku sitnicu. Uz to normalno ne smijem pušiti a i piti sve što ima kofeina, no kako ću ja bez kofiii.. Ali odlučio sam da ću to napraviti kada dobijem svoju x-icu, tako kad budem nervozan da se idem prežderavati..

No kako će biti, tako neka bude. Kao temeljno načelo fiziokratizma:” laissez faire, laissez passer ” iliti ga po naški ” pustite stvari da slobodno idu svojim tokom”..

Sva sreća da imam ovaj blog da svoje misli mogu iskaliti u nedužne riječi koje će stajati u postu. Hmm, sto da kažem.. Tek toliko da znate neću riječi birati, neo ću pisati što god mi dođe na pamet.  Ovih dana kako se probližava početak faxa uhvatilo me neko ludilo i netko tko me pozna dosta dobro upitao bi me : “Što si to napravio od sebe?” Naime, istina je. Već nekih par dana ja sam u kući, prestao sam izlaziti, subota koja je inače bila rezervirana za zabavu, opet ja je provodim kod kuće. U komunikaciji sam sarkastičniji i uopće rijetko imam volju za ikakvom komunikacijom i zabavom. Moj trenutno najbolji prijatelj je krevet na kojem provodim najviše vremena. Ubrzo dolazi jedna promjena i zabrinut sam kako ću je ja podnijeti. Inače neke stvari loše podnosim tako da se to pitam. Ne volim se inače mješati u tuđe živote i poslove, no vidim da to nekima uspješno ide.. Na mase situacija ostale se nerješene, a to mene i najviše muči.. Šokovi se oko mene događaj, a u budućnosti će se događati još više. Nažalost netko me nije upoznao onakvog kakav ja inače jesam, tako da znaju da sam za svoje mišljenje spreman na najgore korake. Nitko me neće moći izigrati, jer ja igram dvostruko bolje.. Nitko me neće moći provocirati jer ću ja provocirati još gore..Tako da ljudi, nasve se pripremite..

Kako dani prolaze, sporo i očekivano, svaka moja minuta života kao da je pomno isplanirana. Oko mene sve sami isti ljudi, svaki dan isti pozivi na mobitelu, a poruke istog sadržaja. Svaka minuta mog odmora bila je svaka minuta pretrpana stresom. Pokušavam si naći neki posao koji bi radio dok mi ne počne fax kako bi svoj stres prenesao na neku korisnu stvar. Radim i samo radim! Nakon što sam se vratio nitko me nije dočekao. Svi moji prijatelji sa kojima sam u kontaktu, nema ih.. Otišli su zbog svojih poslova. A oni koji su ostali sa njima je svaka komunikacija prekinuta. Zašto? Zbog mene, naravno.. Ja sam taj koji se svađa sa svima, problem je u meni a ne u cijelom selu kako bi se reklo. Ljudi se ljute zbog banalnih stvari, da ne povjeruješ. Pa kakav si to onda prijatelj. Takvih ljudi mi je preko glave. Ne planiram mijenjati sebe, a oni tko se želi mjenjati, neka daju. Ipak nisam tako loš prijatelj kao što to izgleda. Uz te sve gluposti kako čovjek ne bi bio na neki način pod stresom.  Ali uglavnom to je sve postalo sastavni dio mog života i nosim se sa time. Treba misliti na bolje dane, na dane koje dolaze. Možda će biti bolji, možda neće ali siguran sam da će svi ti problemi u mom životu ostati..

Nakon uspjeha i neuspjeha što se doživljavaju tokom života, treba znati nastaviti život bez promjena. Počeo sam raditi na novom radnom mjestu. Opet imam onaj stari osjećaj koji sam imao prošlo ljeto dak sam tamo radio. Dani mi prolaze kao sati, a sati kao minute… Ipak nekih promjena me je i dalje strah. Još malo pa dolaze obaveze, učenje i sasvim novi način života, urban način. Bit ću stalno u pokretu, letiti ću iz jedne učione u drugu, kod kuće me neće čekati ručak niti topla postelja. Bit ću ostavljen na milost i nemilost urbanog načina života. No o tome više pisati ću poslije..

Cijeli život koji živim i ono malo što sam proživio mogu reći da mi je bio jedna velika škola. Po svome ponašanju i svojim stavom rekao bi da sam ispite “položio”. no ipak kud god se okreneš vidiš nešto novo uz to i naučiš nešto novo. Ne kaže se uzalud da se cijeli život uči. Danas sam se čitajući jednu knjigu koja mi se činila jako zanimljivom (tako je i ispala), a ne bi vam htio objaviti naslov, zamislio i upitao: “Što neki ljudi misle o meni? Kakav sam? Jesam li po njima ipak zreo za svoje godine?” I nakon toga sam razmišljao a kako bi se ja snašao u “svijetu” da nisam takav kakav jesam? Premda mi roditelji svaki dan tupe to da me bace u sred Tokija, da bi se ja vratio natrag u Hrvatsku. To su neka od pitanja koje se pitam ja i još tisuću mladih u cijelom svijetu..

Ipak kada malo bolje razmislim, ne bi se trebao to pitati jer ipak imam ja svoj stav i znam kako ja razmišljam i mogu reći da sam svake godine sve zreliji i sve više samostalniji. I za mene mi nitko to ne može poreći.

Sada ću se vratiti na svoju bližu budućnost, budućnost na faxu. Želja mi je da završim taj faks sa što boljim ocjenama, i već imam u planu upisivati tečajeve preko Carneta i tako skupljati uvjerenja koja bi mi pomogla u mojoj bližoj budućnosti. Za one koji me ne poznaju, ja sam bio jedan od par učenika srednje škole koji je polagao carnetove on-line tečajeve u kojima su “učenici” 95% bili profesori srednjih škola i profesori sa raznih fakulteta.. Dobro mi je išlo i sviđa mi se takav način učenja.. Tako da budem to nastavio uz fakultet. Isto tako ponekad se pitam da li je taj fakultet pravi odabir? Možda postoji neka profesija koju bi bolje obavljao? Ali mislim da ću to tek saznati tjekom školovanja. Ali znam da sam upisao ono što ja volim i ono što me zanima a to je informatika..

Nakon što sam dao otkaz, prije nekih par dana išao sam ostvariti svoj san, upis na fakultet. Za razliku od polovine studenata koji su upisivale smjerove koje su željeli njihovi roditelji ili predmete tek toliko jer su im zanimljivi, ja sam upisao upravo suprotno, upisao sam smjer koji me zanima i koji imam želju nastaviti učiti. Taj famozni predmet je informatika. Proveo sam par dana u Rijeci, gdje sam mogao “osjetiti” studentski život..

Odsjeo sam u stan koji iznajmljuju brat, moja frendica i još jedan dečko koji dolaze iz istog mjesta. U tome stanu ja planiram boraviti tjekom svog školovanja u Rijeci. Iskusio sam studentski život, putovanja, letenje po šalterima i te sve procedure koje će me pratiti možda tri godine, a možda 5 godina, a uglavnom sve dalje ovisi o meni. Nakon upisa slijedi onaj teži dio, čekanje rezultata. Iako imam vjeru u sebe da ću uspjeti, jedan dio mene govori suprotno. Nadam se da će se sve dobro završiti i da ću sav taj stres oko upisa preusmjeriti na nešto dobro..

Vratio sam se doma. Nakon dolaska kasno navečer liježem u krevet sav krepan. Ujutro se budim i imam što za čuti. Par dana nakon moga danog otkaza, caffe bar u kojemu sam radio bijaše provaljen. Ostadoh u čudu i odoh svojoj bivšoj šefiivi pružiti postporu. Što ćete, takav sam. Napravio sam isto dok am slobodan, otišao do bake do koje inače nisam stigao otići i proveo malo vremena sa njima razgovarajući o bliskoj budućnosti. Toliko šokova ovih dana da jednostavno čovjek mora biti robot da ne utječe na njega. Uglavnom, od sada se nadamo što boljem plasmanu na rang listi za upise…