Toliko o svemu tome..
I dani prolaze.. Dan po dan, a imam osjećaj kao da dani preskaču tjedne, a ja samo stojim na mjestu. Sve se oko mene mjenja strahovitom brzinom, a ja ostajem sav u čudu da što se to oko mene događa. Predavanja prolaze, ispiti dolaze a ja kao da sam na godišnjem odmoru. Očito mi jedna godina pauziranja i mukotrpnog rada nije bila dovoljna.. A problemi, o tome se može pričati. Najzanimljivije je to da riješavanjem jednog problema, kad mislimo da smo sada mirni, naiđe drugi problem koji te doslovno hebe u zdrav mozak tri puta više nego sam prvi problem. No na to sam se naučio, jer je stres sam po sebi, sastavni dio čovjekova života. Onda u tvoj miran život, koji provodiš čas na faxu čas u privatnosti svoga stana dđe babaroga od gazdarice pa počne zavirivati u našu intimu, u naš život. No ne bude to tako išlo.. Do nove godine ako natavi ovako kako je, odosmo mi tražiti novi krov nad glavom. Mi baš kao da smo prokleti.. Sa nekim činjenicama sam se pomirio na početku. Roknut ću matematiku u prvom i drugom semestru jer je jednostavno ne mogu skužiti, pa i da se sam Aristotel spusti an zemlju pa mi objašnjava jednostavno ja nemam mozga za to. No i to se da riješiti.. Uglavnom tijekom boravka u rijeci došao sam do zaključka da je meni najmilije moje selo.. Kad pada kiša, krenem na fax suh, dođem na fax sav mokar, od glave do pete. Gužve i takva sranja u mojemu selcu nema tako da je divota ovjde živiti. No pomirimo se sa činjenicom da večeras opet idem gore i da me sutra čeka katastrofa dan, faks od jutra do sutra..
studeni 16 2008 11:33 prijepodne | fax and stvarnost and urbanizam and škola and život
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.
