Pjafov svijet

Archive for rujan 23rd, 2008

Ah, kada se prisjećam nekih davnih osoba sa kojima sam izgubila svoje djetinjstvo, i nestao im svaki trag…

Toliko lijepih uspomena mi prolazi kroz glavu, a jedna se veže na moju prvu simpaiju Jana. Kako li sam samo bila zaljubljena u njega, i kako smo bili smješni sami sebi, nismo se znali kontrolirati koliko smo bili komični.

On je bio roker, kosa i sve što ide uz tu fazu,

konstantna Azra u walkmanu, jer nije onda bilo cd-plajera,

Gunsi, naš naj bend,

večeri na Savi,

roštilji na Ribnjaku

i Gračani - konjički klub Iva.

Joj kako mi sada žmarci prolaze,

pogledi i skriveno držanje za ruke,

koji gušt,

najljepša je prva ljubav

 

Simpatija da tako kažem jer nismo nikada bili pravi par,

poslije te godine nismo se više sretali , nije ni važno.

 

 

 

 

 

Pa evo Jan, posveta koju uvijek imaš od mene!

Don’t cry - Guns N’ Rose’s

<!–[if !mso]&gt;

st1\:*{behavior:url(#ieooui) } &lt;![endif]–>

 

 

Talk to me softly
There is something in your eyes
Don’t hang your head in sorrow
And please don’t cry
I know how you feel inside I’ve
I’ve been there before
Somethingis changing’ inside you
And don’t you know


Don’t you cry tonight
I still love you baby
Don’t you cry tonight
Don’t you cry tonight
There’s a heaven above you baby
And don’t you cry tonight


Give me a whisper
And give me a sign
Give me a kiss before you
tell me goodbye
Don’t you take it so hard now
And please don’t take it so bad
I’ll still be thinkin’ of you
And the times we had…baby


And don’t you cry tonight
Don’t you cry tonight
Don’t you cry tonight
There’s a heaven above you baby
And don’t you cry tonight

 

I hope

that my feelings will survive

that fresh love that I feel about my new friend;

he is something special to me.

For a very long time I didn’t feel so exited for some guy

and am feeling like school girl, can’t describe it.

It’s not love in the right sense of a way

but something like mix of crush and sexual attraction,

little bit of fire and possibility

what can happened

and what might be.

I don’t know what I will  feel a week from now

but maybe he will give me a green light

and something will grow from that.

I must ask my self

do I won’t this so bad,

or maybe is just curiosity in question.

I am so stubborn

and because he is very uptight

and he doesn’t showing much emotions,

I wont give up.

Maybe he doesn’t like me…

I don’t care;

I like him, so I must give everything that I cane.

Many questions is moving around my head

but I’m not a quitter,

I find hard to move on and forget him,

but can’t.

I will make a first move

because he will never do that,

and maybe everything will be ok,

but I am ready

if things don’t work out

and I lose that pretty face.

Anyway

I am

very

exited

and hopping

for the best!

Yea me…

 

Eto, još malo mojih zavrzlama….  pobjegao glavom bez obzira!!!

Kada nas obuzme, ni sami nismo svjesni svjetlosti i promjena koje nas okružuju, samo neka potraje taj osječaj koga svi kad-tad zaboravljamo u vrevi ovog našeg ubrzanog života.
Kad smo sami, najbolje osječamo samoću, a kad imamo nekoga, samo gledamo greške, jesmo li mi normalni uopće, ili smo toliko zaokupljeni samima sobom da se brinemo samo da nama neko ugodi? Kad samu sabe ulovim na takvom putu ostanem zgrožena. Nadam se da ću upozorenja na svoja ponašanja prihvatiti bez neke velike halabuke.

Nekada, davno je to bilo odselila sam iz svoje kuće, od obitelji, krenula sam živjeti sama započeti svoj život. Godine su polagano prolazile, prva je bila kritična i nije mi bilo lako pobrinuti se za sebe, ali s vremenom sam se priučila i kasnije mi je bilo super. Neka sloboda koju stekneš kada si sam odgovoran za sebe je nezamjenjiva, treba puno brige, ali sve se isplati, to se zove odrastanje u punom smislu riječi. Nitko te ne može pripremiti na to , teško je jer ako si podstanar, brinuti za redovito plaćanje režija i stanarine. Brzo se nauče potrebne vještine preživljavanja, štednje, kuhanje… ha,  kad sam krenula u samostalni život nisam znala ništa bila sam u nekoj iluziji da se sve stvara kao na pokretnoj vrpci. Navikla sam živjeti sama i kada sam se vratila, nisam se nikako mogla vratiti na staro, ni dan danas kada sam već skoro tri godine doma, nemam osjećaj da sam doma, nego sa nekim strancima. Nije to do moje obitelji nego do mene. Izgubila sam utočište koje sam imala u glavi i koje me podsjećalo na dom, kada mi je bila potrebna utjeha, možda sam previše bila sentimentalno vezana za tu neku imaginarnu sigurnost, da kad sam shvatila da nisam više dijete, koje je zaštićeno od svega, nego sam odrasla, koji šok. Naravno, sve to teži nekom novom početku koje je relativno blizu, osnovati svoju obitelj, svoj dom. Vidim da ne ide lako taj moj život doma nikako da se poklopimo, još me drži to moje samostalno življenje, sada je vrijeme za promjene.