Archive for listopad, 2008

Današnje vijesti su me prenerazile, nisam očekivala takav dan i tu tugu koju sada osjećaju ti roditelji koji su izgubili djecu na današnji dan. Djevojka je ubijena na Srebrnjaku, ubio ju dečko, ljubavnik, neki luđak koji se vjerovatno ne može nositi sa nekim problemima, ali zar je to način? Pa kaj sad ima, ako preživi kako će mu biti? Kako će živjeti sa sobom?

Dok sljedeča scena ubojstvo Ivane Hodah, još jedan šok za mene, kada pogine na takav način, netko mojih godina, ubojica za sada nepoznat. Ubijena je mecima u glavu. Jel to mafijaški obračun ili neka druga varijanta ubojstva, nije još poznato, a kamoli dopustivo. Jako sam emocionalno to pimila, i mislim si ko je sljedeći, zašto se događa, jel to kriza koja nas ne zaobilazi ili pak samo ljudska zloba ili nepromišljenost? samo imam jednu rjeć: STRAVA!!!

Ps. Sučut obitelji, iskreno mi je žao, bilo kakav gubitak djeteta, zavija u crno nepovratno, sve članove obitelji,  nađite snagu jedni u drugima i preživite.

Dali ste ikada pomislili na koga se možete osloniti, dali postoji takva osoba u vašem životu, ja sam nedavno shvatila da nisam sama, ima ljudi koji su voljni misliti na nekoga osim na sebe. To je jedan veliki plus barem što se mene tiče jer sam većinom prepuštena sama sebi. Nije da se moji ne brinu, nego nisu mi u stanju pomoči, previše su pod nekim pritiskom pa kad je neko u problemu samo se okrene novi list, a ne teži se nekoj izlaznoj situaciji. Kad sam doma objavila vijest, stara, je pobijelila, stari pincetu u drhtave ruke, buraz viče nek se maknu jel on vidi bolje, i pojeli me skoro.

Današnji pomoćnici iz stvarnog života su bili moja Mateja i Damir. Srećom nije bilo ništa strašno ali meni je bilo potrebno da se uz mene nađu ljudi od povjerenja. U ovoj tragikomičnoj situaciji su bili su mi ogromna pomoć, ja bi od straha vjerojatno infarkt zaradila.

Dakle zapela mi kost od piceka… hm, kako? Ni ja ne znam jedna mala sitna mrvica od kosti se prikrila u zalogaju i bila je dovoljna da mi se zabode iza mandule… koji odvratan osjećaj, neopisiv, ne znam kaj bi bilo da je bila malo veća, vjerojatno ja nebi bila tu,  al Damir je sa Matejom  došao za čas i odosmo na hitnu. Pregled je bio još gori od osjećaja kosti u grlu, jedan dragi doktor mi je sa pincetom čačkao po mandulama što je izazivalo napadaje kašlja i u par navrata je bio skoro rigoleto, pa je neko ogledalce tipa zubarskog zapiknuo u moja usta i maltene mi do želuca gledao, veli on ja vam ništa ne mogu naći. Ali dok je on zapikavao meni instrumente po ustima, koščica se pomaknula i otputovala…

Matejica i Damir su sve na šalu okretali, fala bogu, jer nisam mislila na neke katastrofe.  Sjećam se da je Damir rekao nešto kao nemoj jesti avijaciju više, baš kad mi je doc, gurao špiglec i sav se zadubio u moju potencijalnu katastrofu, a ja sam skoro i to progutala, jer sam se skoro nasmijala…

Dakle sve je bilo ok, ali kaj sam se prestravila, užas…

Ljudi vi ste moj spas, hvala.

Čovjek izgorio… susjeda se pita ko če joj štetu platiti….

Gledam Dnevnik na Novoj. U požaru je izgorio beskućnik, u gradskom napuštenom prostoru koji je koristio kao svoj dom, teško je takvima, ali da sam na njegovom mjestu pitam se nebi li i ja potražila kakvu napuštenu prostoriju i živjela? Hm, ne znam nisam uvjerena da bi, ali dobro, život te natjera da radiš stvari koje inače nebi da ne moraš. Gledajući tu reportažu gledam i stanarku koja bez ikakve grižnje savjesti govori da ona tu nije mogla ništa, čula je zapomaganje da govori otvorite vrata, i pošto nije imala ključ jer je prostor od gradskih vlasti, nije mogla otvoriti, a čovjek je gorio. Kaže joj pa odmah sam zvala vatrogasce. Ja bi ih srušila, osobno, nisam neka kršna žena ali u kriznim situacijama bi se snašla, razbila bi vrata, Bože pa čovjek gori sa druge strane, pojela bi ih, bar bi mirno spavala da sam ga probala spasiti ako ništa drugo. Pa gdje joj je pamet, šta nije mogla provaliti vrata, ako ne ona onda muž, koji je na telki dao izjavu, nije baš neki slabić, od kuda strah od grada koji ne pokazuje brigu za svoje sugrađane, pogotovo ove kojima je pomoć nužna za život, kakve gradske vlasti imaju veze kad je život u opasnosti, pitala bi ju ja kad bi ona bila na tom mjestu - ona gori, a netko joj sa druge strane govori,“ joj znate ali to je prostor od gradskih vlasti, ja vam nemam ključ.“ Sramota. A za kraj kaže naša sugrađanka, ko će nama štetu platiti, ja sam zvala vatrogasce,  upozoravala na neku štetu, koja če se dogoditi, dobivala sam odgovor da ne može nitko ništa dok se nešto ne desi. A ja ne mogu da se ne zapitam, jel možda namjerno pustila da se dogodi nesreća kad je pitanje ko će njoj platiti štetu?  Inače ne reagiram na ovakve stvari ali sam razočarana ovakvim pristupom i slanjem poruka u javnost, ne radite ništa jer je vlast nikakva, pa ko se prvi trgne, boli me što je čovjek koji je možda i prouzročio taj požar poginuo, jer mu nije bilo druge, bio je stjeran u kut, a takvih je mnogo na našu žalost, imam osjećaj da če ih biti i još više.