Archive for studeni 30th, 2008
30
Ne spavam, muče me snovi. Ne spavam jer te sanjam, još jedan san i ostat ću s tobom… Sanjam miris kave kojom me budiš, sanjam poljupce, kojima me cjelivaš, volim te. Ne mogu te se sjetiti a da ne zaplačem, nema nikoga ko bi me utješio. Tvoja nježna ruka na mom obrazu, moje ime sa tvojih usana. I sada kapaju suze iz mojih očju, miris me tebe prožima, kao da si tu. Jesi li, vjerujem, rekla bi gledaš me sa oblaka, i smiješ se, osjećam te, volim te, volim. Sve je to prirodno, ali ne vidim kraj svojoj tuzi, suze kapaju, grlo se steže na sam spomen tvojeg imena, volim te, volim. Znaš to i šutiš, javi se! Molim te javi se! Moja snago vrati se, tugo i miru, moja nado, moja vjero, moja željo. Dušo duše moje, moje sve i dobro i loše, volim te! Nedostaješ mi, Ketty! Volim te, znaš, to je od mene sve što si čula na kraju, ali ja nisam bila sa tobom, nisam te čuvala, nisam ni mogla, bila si sama, samo zadnji razgovor, i odlazak. Suze se sada slijevaju, a ti se smiješ, nema razloga za tugu, kažeš; dušo moja volim te, pazi se, budi dobra, baka je tu! Sada več jecam i plačem u sebi, suze teku, hoče li stati, palim svijeću, ljubim ti sliku, VOLIM TE, MOJ ANĐELE!
30
Morala sam se osvrnuti na taj jako ružan način podcjenjivanja djece, koja su već sama po sebi toliko draga da nije potrebno upirati prstom u njih. Tko je u našem društvu zakinut??? Zašto i kako smo si to dozvolili? Poanta- samo gledaj sebe, a za druge ti se jeb… već dugo razmišljam o toj nazovi poanti, to je smjernica našeg društva, sramota za naše duše.
Djeca koja su rođena sa posebnim potrebama, neki gen im nije na mjestu, obilježena su i neprihvaćena u cijelom svijetu, nikako da se ljudi omekšaju, ta djeca su podsjetnik da smo sretni kad smo zdravi, a strah u našim očima nije opravdan, nije potrebno upirati prstom i pokazivati svojoj djeci, ti su ti neprilagođeni,nema poante. Svima se može dogoditi dijete sa posebnim potrebama, bilo da ima dawnov sindrom, da ima cerebralnu paralizu ili neki intelektualni nedostatak, tako je svejedno, oni su djeca smijeha ali doslovno, žive u svom svijetu, smiješe se bezbrižni su i vole sve, zaista sve vole, oni nemaju zla u sebi, i da ih učimo da budu kao mi nikada neće biti kao mi, neće imati taj proračun, koga birati za prijatelja, kome se ulizati da si život dovedu u red. Nikada se neće naučiti biti pokvareni, za to u njima mjesta nema, zato ih cijenim, otvaraju mi oči u uče me da se vračamo svojim prvobitnim korijenima, bez nekih errora koji nam kvare dušu i tijelo, neka nova evolucija stiže, a mi se borimo da ostanemo prisutni,koja je poanta pitam sad već i sama sebe, koja je sad smjernica u planu! U koga ćemo sljedećeg upirati prstom, i koliko ćemo se osjećati bolje kad smo se prokazali u svojim strahovima? Ljudi trgnite se i ne sramite se onih koji ne znaju što je sram i još gore ne posramljujte ih jer oni nisu dužni sramiti se sebe jer su takvi, nisu kao mi. Ni ne moraju biti, dovoljno je što jesu takvi kakvi jesu, djeca, zauvijek sretni što vole.
Dijete sreće
uvijek se doima kao stara duša što oživje u novom tijelu,
i njegovo lice tako ozbiljno sve dok se ne nasmije,
a tad sunce obasja
cijeli svijet…
ANNE CAMERON
30
«Svemu se mogu oduprijeti osim iskušenju»
ono o čemu muškarac uživa gledajući žensku odjeću su maštanja kako bi izgledala bez nje
« često me obuzme želja da se ponašam kao dama, ali to ne potraje dugo»
pokoravate li se svim pravilima nemate vremena uživati u ljubavi
«kad bi bila pristojna i uljudna umrla bi od dosade»
«vjerujem u duge, spore, mokre, poljupce koji traju tri dana»
«ljubav je odgovor, ali sex predstavlja prilično dobra pitanja»
«jedini način da se riješiš iskušenja je da mu popustiš»
«sexipil, to je ono što muškarac može opisati samo rukama»
«ima stvari koje se između dvoje ljudi dogode u mraku zbog kojih se sve zbiva na svijetlu dana čini ispravnim»
« kad podigne trepavice kao da je skinula svu odjeću»
«muškarca možeš zavesti da i ne skineš ništa sa sebe da ga i ne dotakneš»
Citati putevima mudrosti
«ne idi onuda kamo vodi put, radije kroči ondje gdje puta nema i ostavi za sobom trag»
« idi za onime što voliš! Ne pitaj za čime tragaju oni drugi. Pitaj se što ti nosiš u sebi ne povodi se za onim što te zanima jer to se mijenja već za onime što jesi i što voliš jer to se neće i ne smije promijeniti»
odvoji vrijeme za smijeh to je glazba duše
sreća i tuga su kao blizanci pustite ih da dođu i prođu kao oblaci!
30
Nisam bila u prilici dugo se baviti sa tom temom, ali sada kada sam našla zajednički jezik sa jednim Portugalcem sam se malo predomislila. I dalje imam stav da veze na daljinu nisu za mene, nije mi jasno kako to ljudi mogu preživjeti, treba mi dodir voljenoga, a ne tipkovnica ili webcam. Ovo je bio uvod dok kopam po mozgu i pokušavam se sjetiti koji bi bili moji razlozi da ustrajem na tom polju ljubavi on line. Da barem taj dečko je sada ovdje i da ne moram mozgati kada ću skupiti pare da odem do njega ili kako će on doći meni. Mislim da me taj pritisak neće dugo mučiti, nisam sigurna,ne mogu ja to tako. Vrijeme če pokazati, ništa ne obećajem, kod mene je u srcu totalni kaos, ja bi več sad uzela kartu i krenula na put, a ovako, majko mila, pa kaj mi to treba. To su za sada smo nedoumice, koje mi u sekundi prolaze kroz glavu! Dakle malo o Alexu, ma pravi bombončić…. sad kako je dobro čemu vjerovati iz svih stranica koje ga opisuju, oš od FB-a , HI5, ili nečeg trećeg, uglavnom po slikama je full društven i zabavan, a žene ga vole… hmmmm, jel sam ljubomorna, ne, očarao me, zašto i kako , ja ne znam, jel ko zna? Riječi koje mi piše su ipak samo riječi, a ja zovem svoje trezveno mišljenje u pomoć…. za sada sam ko’ šiparica, u trenu bi si ja popakirala krpice pa bris u Trofu, a privlače me te zemlje od malena. Gle dobila sam priliku. Srećom pa nemam para da krenem i napravim pizdariju. Sve sam pretresla, ja si volim sve isplanirati, daleko od toga, nebi mogla otići i ne vrati se, samo miljon i sedamsto tisuća pitanja mi prolaze kroz glavu, jel on misli ozbiljno, jel se zajebava, da nije neki potencijalni otmičar pa da me ne frkne u roblje, kaj si on misli, jel taj govor stvar njihove kulture ili smo mi Hrvati prezatvoreni pa kad te netko opali sa sa komplimentima i nekim romansama poludimo, jel mi možda i mozak isprao? Majke ti ja sam stvarno ufffffff, a tako mi je oko srca mekano, kak bi rekla, nije li to čudno, naši dečki su toliko drugačiju, mi smo stvarno tvrd narod… zašto ovdje nisam naišla na nekog takvog? A možda i ja imam bježeći stav? Kao odmah si razmišljam kaj sad taj oče… možda sam i ja malo ku-ku… valjda i jesam, ja ne znam, pitala bum frendove, sada mislim da če odgovori biti potvrdni… ha, ha, ha, ha! Ali nije bedara, ja sam preživljela i gore stvari od privremenog ludila, jel tako šefe???? Tako je Miki, tako je… Sa čime me je Alex toliko osvojio, sa svojom jednostavnošću, aaaa, o komplimentima neću ni pričati, nije da ja padam na te stvari, ali jooooooooooooooooj kak mi je drag! Nisam se ni snašla a stalno mi se prevrće po glavi, najviše kaj se on zaletio pa rekao da bi došao tu da se upoznamo, jer sam mu ja srodna duša. Koja je to psihologija, a ja odmah kao da me kupid tresnuo po nosu! Da sad ja čitam tak nečije nedoumice rekla bi da si je cura zabrijala, i da je malko nezrela, toliko tekučih problema, stvari koje se ne smiju nikako zaustaviti, roditelji koji ovise o njoj, pesi, sve bi ostavila toliko mi je zabvan život i ZG-u! Ali bi mi bilo jako teško, znam ja sebe, ipak kad taj udar polako ishlapi, sve tekuće poantice laganini isplivaju van, i opet je Mare na istom… bio to Portugal ili Zagreb.. svejedno je ja bi bar turistički otišla vidjeti svijeta…. da si nađem nekog domačeg lika kojeg ču voljeti do neba i dalje!