30
Morala sam se osvrnuti na taj jako ružan način podcjenjivanja djece, koja su već sama po sebi toliko draga da nije potrebno upirati prstom u njih. Tko je u našem društvu zakinut??? Zašto i kako smo si to dozvolili? Poanta- samo gledaj sebe, a za druge ti se jeb… već dugo razmišljam o toj nazovi poanti, to je smjernica našeg društva, sramota za naše duše.
Djeca koja su rođena sa posebnim potrebama, neki gen im nije na mjestu, obilježena su i neprihvaćena u cijelom svijetu, nikako da se ljudi omekšaju, ta djeca su podsjetnik da smo sretni kad smo zdravi, a strah u našim očima nije opravdan, nije potrebno upirati prstom i pokazivati svojoj djeci, ti su ti neprilagođeni,nema poante. Svima se može dogoditi dijete sa posebnim potrebama, bilo da ima dawnov sindrom, da ima cerebralnu paralizu ili neki intelektualni nedostatak, tako je svejedno, oni su djeca smijeha ali doslovno, žive u svom svijetu, smiješe se bezbrižni su i vole sve, zaista sve vole, oni nemaju zla u sebi, i da ih učimo da budu kao mi nikada neće biti kao mi, neće imati taj proračun, koga birati za prijatelja, kome se ulizati da si život dovedu u red. Nikada se neće naučiti biti pokvareni, za to u njima mjesta nema, zato ih cijenim, otvaraju mi oči u uče me da se vračamo svojim prvobitnim korijenima, bez nekih errora koji nam kvare dušu i tijelo, neka nova evolucija stiže, a mi se borimo da ostanemo prisutni,koja je poanta pitam sad već i sama sebe, koja je sad smjernica u planu! U koga ćemo sljedećeg upirati prstom, i koliko ćemo se osjećati bolje kad smo se prokazali u svojim strahovima? Ljudi trgnite se i ne sramite se onih koji ne znaju što je sram i još gore ne posramljujte ih jer oni nisu dužni sramiti se sebe jer su takvi, nisu kao mi. Ni ne moraju biti, dovoljno je što jesu takvi kakvi jesu, djeca, zauvijek sretni što vole.
Dijete sreće
uvijek se doima kao stara duša što oživje u novom tijelu,
i njegovo lice tako ozbiljno sve dok se ne nasmije,
a tad sunce obasja
cijeli svijet…
ANNE CAMERON
Comments
Add A Comment