Archive for the ‘život’ Category
30
Ne spavam, muče me snovi. Ne spavam jer te sanjam, još jedan san i ostat ću s tobom… Sanjam miris kave kojom me budiš, sanjam poljupce, kojima me cjelivaš, volim te. Ne mogu te se sjetiti a da ne zaplačem, nema nikoga ko bi me utješio. Tvoja nježna ruka na mom obrazu, moje ime sa tvojih usana. I sada kapaju suze iz mojih očju, miris me tebe prožima, kao da si tu. Jesi li, vjerujem, rekla bi gledaš me sa oblaka, i smiješ se, osjećam te, volim te, volim. Sve je to prirodno, ali ne vidim kraj svojoj tuzi, suze kapaju, grlo se steže na sam spomen tvojeg imena, volim te, volim. Znaš to i šutiš, javi se! Molim te javi se! Moja snago vrati se, tugo i miru, moja nado, moja vjero, moja željo. Dušo duše moje, moje sve i dobro i loše, volim te! Nedostaješ mi, Ketty! Volim te, znaš, to je od mene sve što si čula na kraju, ali ja nisam bila sa tobom, nisam te čuvala, nisam ni mogla, bila si sama, samo zadnji razgovor, i odlazak. Suze se sada slijevaju, a ti se smiješ, nema razloga za tugu, kažeš; dušo moja volim te, pazi se, budi dobra, baka je tu! Sada več jecam i plačem u sebi, suze teku, hoče li stati, palim svijeću, ljubim ti sliku, VOLIM TE, MOJ ANĐELE!
30
Morala sam se osvrnuti na taj jako ružan način podcjenjivanja djece, koja su već sama po sebi toliko draga da nije potrebno upirati prstom u njih. Tko je u našem društvu zakinut??? Zašto i kako smo si to dozvolili? Poanta- samo gledaj sebe, a za druge ti se jeb… već dugo razmišljam o toj nazovi poanti, to je smjernica našeg društva, sramota za naše duše.
Djeca koja su rođena sa posebnim potrebama, neki gen im nije na mjestu, obilježena su i neprihvaćena u cijelom svijetu, nikako da se ljudi omekšaju, ta djeca su podsjetnik da smo sretni kad smo zdravi, a strah u našim očima nije opravdan, nije potrebno upirati prstom i pokazivati svojoj djeci, ti su ti neprilagođeni,nema poante. Svima se može dogoditi dijete sa posebnim potrebama, bilo da ima dawnov sindrom, da ima cerebralnu paralizu ili neki intelektualni nedostatak, tako je svejedno, oni su djeca smijeha ali doslovno, žive u svom svijetu, smiješe se bezbrižni su i vole sve, zaista sve vole, oni nemaju zla u sebi, i da ih učimo da budu kao mi nikada neće biti kao mi, neće imati taj proračun, koga birati za prijatelja, kome se ulizati da si život dovedu u red. Nikada se neće naučiti biti pokvareni, za to u njima mjesta nema, zato ih cijenim, otvaraju mi oči u uče me da se vračamo svojim prvobitnim korijenima, bez nekih errora koji nam kvare dušu i tijelo, neka nova evolucija stiže, a mi se borimo da ostanemo prisutni,koja je poanta pitam sad već i sama sebe, koja je sad smjernica u planu! U koga ćemo sljedećeg upirati prstom, i koliko ćemo se osjećati bolje kad smo se prokazali u svojim strahovima? Ljudi trgnite se i ne sramite se onih koji ne znaju što je sram i još gore ne posramljujte ih jer oni nisu dužni sramiti se sebe jer su takvi, nisu kao mi. Ni ne moraju biti, dovoljno je što jesu takvi kakvi jesu, djeca, zauvijek sretni što vole.
Dijete sreće
uvijek se doima kao stara duša što oživje u novom tijelu,
i njegovo lice tako ozbiljno sve dok se ne nasmije,
a tad sunce obasja
cijeli svijet…
ANNE CAMERON
30
Nisam bila u prilici dugo se baviti sa tom temom, ali sada kada sam našla zajednički jezik sa jednim Portugalcem sam se malo predomislila. I dalje imam stav da veze na daljinu nisu za mene, nije mi jasno kako to ljudi mogu preživjeti, treba mi dodir voljenoga, a ne tipkovnica ili webcam. Ovo je bio uvod dok kopam po mozgu i pokušavam se sjetiti koji bi bili moji razlozi da ustrajem na tom polju ljubavi on line. Da barem taj dečko je sada ovdje i da ne moram mozgati kada ću skupiti pare da odem do njega ili kako će on doći meni. Mislim da me taj pritisak neće dugo mučiti, nisam sigurna,ne mogu ja to tako. Vrijeme če pokazati, ništa ne obećajem, kod mene je u srcu totalni kaos, ja bi več sad uzela kartu i krenula na put, a ovako, majko mila, pa kaj mi to treba. To su za sada smo nedoumice, koje mi u sekundi prolaze kroz glavu! Dakle malo o Alexu, ma pravi bombončić…. sad kako je dobro čemu vjerovati iz svih stranica koje ga opisuju, oš od FB-a , HI5, ili nečeg trećeg, uglavnom po slikama je full društven i zabavan, a žene ga vole… hmmmm, jel sam ljubomorna, ne, očarao me, zašto i kako , ja ne znam, jel ko zna? Riječi koje mi piše su ipak samo riječi, a ja zovem svoje trezveno mišljenje u pomoć…. za sada sam ko’ šiparica, u trenu bi si ja popakirala krpice pa bris u Trofu, a privlače me te zemlje od malena. Gle dobila sam priliku. Srećom pa nemam para da krenem i napravim pizdariju. Sve sam pretresla, ja si volim sve isplanirati, daleko od toga, nebi mogla otići i ne vrati se, samo miljon i sedamsto tisuća pitanja mi prolaze kroz glavu, jel on misli ozbiljno, jel se zajebava, da nije neki potencijalni otmičar pa da me ne frkne u roblje, kaj si on misli, jel taj govor stvar njihove kulture ili smo mi Hrvati prezatvoreni pa kad te netko opali sa sa komplimentima i nekim romansama poludimo, jel mi možda i mozak isprao? Majke ti ja sam stvarno ufffffff, a tako mi je oko srca mekano, kak bi rekla, nije li to čudno, naši dečki su toliko drugačiju, mi smo stvarno tvrd narod… zašto ovdje nisam naišla na nekog takvog? A možda i ja imam bježeći stav? Kao odmah si razmišljam kaj sad taj oče… možda sam i ja malo ku-ku… valjda i jesam, ja ne znam, pitala bum frendove, sada mislim da če odgovori biti potvrdni… ha, ha, ha, ha! Ali nije bedara, ja sam preživljela i gore stvari od privremenog ludila, jel tako šefe???? Tako je Miki, tako je… Sa čime me je Alex toliko osvojio, sa svojom jednostavnošću, aaaa, o komplimentima neću ni pričati, nije da ja padam na te stvari, ali jooooooooooooooooj kak mi je drag! Nisam se ni snašla a stalno mi se prevrće po glavi, najviše kaj se on zaletio pa rekao da bi došao tu da se upoznamo, jer sam mu ja srodna duša. Koja je to psihologija, a ja odmah kao da me kupid tresnuo po nosu! Da sad ja čitam tak nečije nedoumice rekla bi da si je cura zabrijala, i da je malko nezrela, toliko tekučih problema, stvari koje se ne smiju nikako zaustaviti, roditelji koji ovise o njoj, pesi, sve bi ostavila toliko mi je zabvan život i ZG-u! Ali bi mi bilo jako teško, znam ja sebe, ipak kad taj udar polako ishlapi, sve tekuće poantice laganini isplivaju van, i opet je Mare na istom… bio to Portugal ili Zagreb.. svejedno je ja bi bar turistički otišla vidjeti svijeta…. da si nađem nekog domačeg lika kojeg ču voljeti do neba i dalje!
06
KAPETAN
Kapetan spava, ja mu čuvam snove,
Kao i život on ih troši naglo,
Ja mu dodajem nove…
On spava, a vjeruje u sve što radim,
I nema šanse da sanja ružno,
Dok za njega snove gradim…
Kapetan spava, na goloj kori svijeta,
Ja mislim o vremenu prošlom,
On sanja buduća ljeta…
Moj prijatelj spava, a ja se osjećam sretan,
Jer život je njegova lađa,
A on je njezin kapetan…
Kapetan spava, ja mu čuvam snove,
I pravim se da shvatio nisam,
Da i mene san vec zove…
On spava, al vjeruje u sve što radim,
I nema šanse da klonem sada,
Dok za njega snove gradim…
Marin Puljizević ©
Meni najdraža osoba iz mog života, moje obitelji, napisao je ovu pjesmu, a ja sam ju morala staviti da se malo hvalim sa njim…
07
Današnje vijesti su me prenerazile, nisam očekivala takav dan i tu tugu koju sada osjećaju ti roditelji koji su izgubili djecu na današnji dan. Djevojka je ubijena na Srebrnjaku, ubio ju dečko, ljubavnik, neki luđak koji se vjerovatno ne može nositi sa nekim problemima, ali zar je to način? Pa kaj sad ima, ako preživi kako će mu biti? Kako će živjeti sa sobom?
Dok sljedeča scena ubojstvo Ivane Hodah, još jedan šok za mene, kada pogine na takav način, netko mojih godina, ubojica za sada nepoznat. Ubijena je mecima u glavu. Jel to mafijaški obračun ili neka druga varijanta ubojstva, nije još poznato, a kamoli dopustivo. Jako sam emocionalno to pimila, i mislim si ko je sljedeći, zašto se događa, jel to kriza koja nas ne zaobilazi ili pak samo ljudska zloba ili nepromišljenost? samo imam jednu rjeć: STRAVA!!!
Ps. Sučut obitelji, iskreno mi je žao, bilo kakav gubitak djeteta, zavija u crno nepovratno, sve članove obitelji, nađite snagu jedni u drugima i preživite.
02
Dali ste ikada pomislili na koga se možete osloniti, dali postoji takva osoba u vašem životu, ja sam nedavno shvatila da nisam sama, ima ljudi koji su voljni misliti na nekoga osim na sebe. To je jedan veliki plus barem što se mene tiče jer sam većinom prepuštena sama sebi. Nije da se moji ne brinu, nego nisu mi u stanju pomoči, previše su pod nekim pritiskom pa kad je neko u problemu samo se okrene novi list, a ne teži se nekoj izlaznoj situaciji. Kad sam doma objavila vijest, stara, je pobijelila, stari pincetu u drhtave ruke, buraz viče nek se maknu jel on vidi bolje, i pojeli me skoro.
Današnji pomoćnici iz stvarnog života su bili moja Mateja i Damir. Srećom nije bilo ništa strašno ali meni je bilo potrebno da se uz mene nađu ljudi od povjerenja. U ovoj tragikomičnoj situaciji su bili su mi ogromna pomoć, ja bi od straha vjerojatno infarkt zaradila.
Dakle zapela mi kost od piceka… hm, kako? Ni ja ne znam jedna mala sitna mrvica od kosti se prikrila u zalogaju i bila je dovoljna da mi se zabode iza mandule… koji odvratan osjećaj, neopisiv, ne znam kaj bi bilo da je bila malo veća, vjerojatno ja nebi bila tu, al Damir je sa Matejom došao za čas i odosmo na hitnu. Pregled je bio još gori od osjećaja kosti u grlu, jedan dragi doktor mi je sa pincetom čačkao po mandulama što je izazivalo napadaje kašlja i u par navrata je bio skoro rigoleto, pa je neko ogledalce tipa zubarskog zapiknuo u moja usta i maltene mi do želuca gledao, veli on ja vam ništa ne mogu naći. Ali dok je on zapikavao meni instrumente po ustima, koščica se pomaknula i otputovala…
Matejica i Damir su sve na šalu okretali, fala bogu, jer nisam mislila na neke katastrofe. Sjećam se da je Damir rekao nešto kao nemoj jesti avijaciju više, baš kad mi je doc, gurao špiglec i sav se zadubio u moju potencijalnu katastrofu, a ja sam skoro i to progutala, jer sam se skoro nasmijala…
Dakle sve je bilo ok, ali kaj sam se prestravila, užas…
Ljudi vi ste moj spas, hvala.
02
Čovjek izgorio… susjeda se pita ko če joj štetu platiti….
Gledam Dnevnik na Novoj. U požaru je izgorio beskućnik, u gradskom napuštenom prostoru koji je koristio kao svoj dom, teško je takvima, ali da sam na njegovom mjestu pitam se nebi li i ja potražila kakvu napuštenu prostoriju i živjela? Hm, ne znam nisam uvjerena da bi, ali dobro, život te natjera da radiš stvari koje inače nebi da ne moraš. Gledajući tu reportažu gledam i stanarku koja bez ikakve grižnje savjesti govori da ona tu nije mogla ništa, čula je zapomaganje da govori otvorite vrata, i pošto nije imala ključ jer je prostor od gradskih vlasti, nije mogla otvoriti, a čovjek je gorio. Kaže joj pa odmah sam zvala vatrogasce. Ja bi ih srušila, osobno, nisam neka kršna žena ali u kriznim situacijama bi se snašla, razbila bi vrata, Bože pa čovjek gori sa druge strane, pojela bi ih, bar bi mirno spavala da sam ga probala spasiti ako ništa drugo. Pa gdje joj je pamet, šta nije mogla provaliti vrata, ako ne ona onda muž, koji je na telki dao izjavu, nije baš neki slabić, od kuda strah od grada koji ne pokazuje brigu za svoje sugrađane, pogotovo ove kojima je pomoć nužna za život, kakve gradske vlasti imaju veze kad je život u opasnosti, pitala bi ju ja kad bi ona bila na tom mjestu - ona gori, a netko joj sa druge strane govori,“ joj znate ali to je prostor od gradskih vlasti, ja vam nemam ključ.“ Sramota. A za kraj kaže naša sugrađanka, ko će nama štetu platiti, ja sam zvala vatrogasce, upozoravala na neku štetu, koja če se dogoditi, dobivala sam odgovor da ne može nitko ništa dok se nešto ne desi. A ja ne mogu da se ne zapitam, jel možda namjerno pustila da se dogodi nesreća kad je pitanje ko će njoj platiti štetu? Inače ne reagiram na ovakve stvari ali sam razočarana ovakvim pristupom i slanjem poruka u javnost, ne radite ništa jer je vlast nikakva, pa ko se prvi trgne, boli me što je čovjek koji je možda i prouzročio taj požar poginuo, jer mu nije bilo druge, bio je stjeran u kut, a takvih je mnogo na našu žalost, imam osjećaj da če ih biti i još više.
23
Ah, kada se prisjećam nekih davnih osoba sa kojima sam izgubila svoje djetinjstvo, i nestao im svaki trag…
Toliko lijepih uspomena mi prolazi kroz glavu, a jedna se veže na moju prvu simpaiju Jana. Kako li sam samo bila zaljubljena u njega, i kako smo bili smješni sami sebi, nismo se znali kontrolirati koliko smo bili komični.
On je bio roker, kosa i sve što ide uz tu fazu,
konstantna Azra u walkmanu, jer nije onda bilo cd-plajera,
Gunsi, naš naj bend,
večeri na Savi,
roštilji na Ribnjaku
i Gračani - konjički klub Iva.
Joj kako mi sada žmarci prolaze,
pogledi i skriveno držanje za ruke,
koji gušt,
najljepša je prva ljubav
Simpatija da tako kažem jer nismo nikada bili pravi par,
poslije te godine nismo se više sretali , nije ni važno.
Pa evo Jan, posveta koju uvijek imaš od mene!
Don’t cry - Guns N’ Rose’s
<!–[if !mso]>
st1\:*{behavior:url(#ieooui) } <![endif]–>
Talk to me softly
There is something in your eyes
Don’t hang your head in sorrow
And please don’t cry
I know how you feel inside I’ve
I’ve been there before
Somethingis changing’ inside you
And don’t you know
Don’t you cry tonight
I still love you baby
Don’t you cry tonight
Don’t you cry tonight
There’s a heaven above you baby
And don’t you cry tonight
Give me a whisper
And give me a sign
Give me a kiss before you
tell me goodbye
Don’t you take it so hard now
And please don’t take it so bad
I’ll still be thinkin’ of you
And the times we had…baby
And don’t you cry tonight
Don’t you cry tonight
Don’t you cry tonight
There’s a heaven above you baby
And don’t you cry tonight
23
Kada nas obuzme, ni sami nismo svjesni svjetlosti i promjena koje nas okružuju, samo neka potraje taj osječaj koga svi kad-tad zaboravljamo u vrevi ovog našeg ubrzanog života.
Kad smo sami, najbolje osječamo samoću, a kad imamo nekoga, samo gledamo greške, jesmo li mi normalni uopće, ili smo toliko zaokupljeni samima sobom da se brinemo samo da nama neko ugodi? Kad samu sabe ulovim na takvom putu ostanem zgrožena. Nadam se da ću upozorenja na svoja ponašanja prihvatiti bez neke velike halabuke.
23
Nekada, davno je to bilo odselila sam iz svoje kuće, od obitelji, krenula sam živjeti sama započeti svoj život. Godine su polagano prolazile, prva je bila kritična i nije mi bilo lako pobrinuti se za sebe, ali s vremenom sam se priučila i kasnije mi je bilo super. Neka sloboda koju stekneš kada si sam odgovoran za sebe je nezamjenjiva, treba puno brige, ali sve se isplati, to se zove odrastanje u punom smislu riječi. Nitko te ne može pripremiti na to , teško je jer ako si podstanar, brinuti za redovito plaćanje režija i stanarine. Brzo se nauče potrebne vještine preživljavanja, štednje, kuhanje… ha, kad sam krenula u samostalni život nisam znala ništa bila sam u nekoj iluziji da se sve stvara kao na pokretnoj vrpci. Navikla sam živjeti sama i kada sam se vratila, nisam se nikako mogla vratiti na staro, ni dan danas kada sam već skoro tri godine doma, nemam osjećaj da sam doma, nego sa nekim strancima. Nije to do moje obitelji nego do mene. Izgubila sam utočište koje sam imala u glavi i koje me podsjećalo na dom, kada mi je bila potrebna utjeha, možda sam previše bila sentimentalno vezana za tu neku imaginarnu sigurnost, da kad sam shvatila da nisam više dijete, koje je zaštićeno od svega, nego sam odrasla, koji šok. Naravno, sve to teži nekom novom početku koje je relativno blizu, osnovati svoju obitelj, svoj dom. Vidim da ne ide lako taj moj život doma nikako da se poklopimo, još me drži to moje samostalno življenje, sada je vrijeme za promjene.