Odmah bi jedan jako veliki dio stavila u banku da mi skuplja kamatu! Zatim bi kupila stanove za sebe i buraze ali i za iznajmljivanje! Bakama i dedama isto tako da olakšam stare dane… te da se vikendica nikada ne mora prodati jer sam jako uz nju vezana! Razmišljala bih da otvorim neku obiteljsku firmu ili obrt gdje bi sve moje zaposlila (uz mene, dragi i mama koji su u mirovini, tata i burazi koji studiraju su bez posla). Ja bih napokon položila vozački i kupila bih si mrak pilu… NEEEE! Gledala bih sigurnost auta a ne bi se razbacivala!

Najdraži i ja bi si stan uredili da nam bude ugodno, lijepo i da ne izgleda prokleto kičasto! Drek koji nam ne treba bi odmah s popisa izbacila, ja ne poznajem pretjerivanje! Darivala bi prijatelje kojih ima malo ali su mi pravi prijatelji! One ostale bih ostavila da i dalje sline i pokušavaju mi se uvuć u guzicu! A kada bi se saznalo da imam Jackicu i to sedmicu sva đubrad od početka mog života pa do danas bi mi se pojavila u životu kako bi dobila komad kolača! Kolača zvanog Jackpot s vanilijom i šlagom! Pustila bi ih da se trude i skaču oko mene očekujući nešto… no onda bi ih sjebala baš onako kako su oni mene! Neka, naučili bi nešto u životu! Pardon, kaj ja pričam… ne bi! Za kraj, novcem bi podigla na noge našu “medenu” bebu koja sad ima skoro godinu i pol, te bi platila ljude koji na toj bebici rade i trude se… volonterski! Napravila bi izložbu fotografija jer mi je to san… ak se još šta dosjetim nadodam!

Jako malo je potrebno za sreću u životu, nažalost sve to košta… ali ja ne volim razbacivanje te sam s 8 godina naučila kako štedjeti! A kada čovjek štedi više cijeni novac! Ah, da dobijem milijune… trebam igrati lotto! Ziher ste očekivali nešto dubokoumno…!

Posted: lipanj 4th, 2009 under Moja riječ.
Comments: none

Nakon mjesec dana nepisanja eto mene ponovno! Jedva sam dočekala ovo doba godine i prve tople zrake sunca! Oduvijek sam bila najsretnija u kasno proljeće i ljeto. Dvorište mi se rascvjetalo, kruška, trešnje, jabuka… Zaredalo se par sretnih trenutaka, nekoliko neugodnih, par onih koje bi najradije zaboravila i doza onih za koje mislim da nikad nisam niti trebala započinjati. No, sve one su mi potrebne da lakše prođem test života! Danas sam malo prošla staru arhivu i još uvijek ne mogu povjerovati koliko ljudi glupi mogu biti. A i ja skupa s njima što sam se uopće trudila… A niš, znam za ubuduće!

Dragi i ja uskoro brojimo sitno (još malo i dvije godine veze) i valjda ćemo nekako zapapriti slavlje i dozvoliti si da malo i poludimo! Zekonja, držim ti danas fige! Najesen mi počinje tečaj na Pučkom otvorenom učilištu i sva happy očekujem početak! Dragi mi je velika podrška, neznam što bih bez njega…! Trudit ću se što prije to završiti (kažu samo 310 sati)! A onda će mala Palčica rasturati sve u šesnaest… i sedamnaest! Malo sam prosvjedovala, bacila se u priručno novinarstvo, uspješno napisala par članaka… ali da se time bavim u budućnosti… neznam baš! Iako, svidjelo se ljudima kako sam napisala članke i intervjue… dok sam ja nesigurno okolo propitkivala jesu li dobri! Život mi se kreće u onom smjeru koji mi se sviđa, i ne bih ga mjenjala! Ošišala sam se napokon, sviđa mi se zurkica… ostavila sam mojoj Doli da mi napravi zurku i super mi stoji! Malo promjene ne škodi a i nekako sam si drugačija… ozbiljnija! Tri mjeseca je prošlo otkako Dinga više nema i dok dragi nabraja pasmine koje bi želio imati u svom stanu, pored pasa prolazim ne primjećujući vrste uopće! Osmjeh mi izmame jedino još slatki mali štenci koje viđam… Od Dinga kao da se nešto u meni promjenilo.

Dva su sata ujutro… vani puni mjesec a meni se nekako ne spava! Nikoga na netu nema, nemam šta raditi a meni se ne spava! Ali have no fear, Palčica is here! Već ću ja sebi naći nekog posla… uvijek imam nekaj za radit! A i znam s čime započeti… napokon nazvati i posjetiti Kristinu, koja mi je na pravi način pokazala da sam zajebala… u pravom smislu te riječi! Nismo se jako dugo čule niti vidjele i sada je trenutak da Palčica proguta govno i ode se ispričati! Vrag je odnio šalu kada mi se ni nakon uskršnje čestitke nije javila! A to si više u odnosu s njom ne smijem dopustiti! Najbolja mi je frendica a nisam joj se javila čitavu vječnost… nije bitno što sam možda imala razloga za to! Jer nema razloga da se njoj ne javim… nikad više! Prva stvar na rasporedu, otići do moje KikiRiki… valjda će mi oprostiti! 

Posted: svibanj 11th, 2009 under Moja riječ.
Comments: none

Stavio je dragi danas da gledamo Marley & Ja, filmić s neodoljivim labradorom! Ne želim ga više tako skoro gledati… cvilila sam i ronila suze dobrih 20 minuta na kraju filma. Ako ste nedavno morali dati psa uspavati ne preporučam vam gledanje ovoga filma.

Početkom veljače ove godine Dingo je naglo prestao jesti. Stalno je spavao i sve manje vremena je mogao stajati na nogama. Samo je pio jako puno, ali smo se zabrinuli kada smo primjetili da uopće ne piški. 04.02. smo ga odveli veterinaru da mu izvadi krv i da ga pregleda. Je stari pričao stalno da ako će ga biti teško liječiti ili ako je tumor da ćemo ga ostaviti da ga se uspava. No, mama i ja ga nismo shvaćale nimalo ozbiljno. Mi smo pričale da je ionako to samo vađenje krvi i pregled, te da ne može biti niš ozbiljno jer još do prije dva tjedna je skakao po dvorištu. 

Došli smo k Borisu, veterinaru i em jadnome Dingo što je bilo teško stajati još se i od straha sav izbezumio.  Veterinar mu je obrijao šapu kako bi mu izvadio krv i kunem se, tih 20 minuta čekanja nalaza je bilo najgore u mome životu. Između si dvije vatre, ili ćeš odvesti psa kući i izlijećiti ga ili ćeš ga morati uspavati. Mama i ja smo cmoljile još kod kuće, a sad smo već cvilile u čekaoni! Nikad neću zaboraviti kako me gledao svih tih 20 minuta a ja sam gledala u strop i odvraćala pogled. Naravno, očiju punih suza… Nisam vlastitom psu mogla u oči pogledati… koja sam kukavica. Tko zna što se vrtilo u toj njegovoj maloj glavi dok smo tako čekali… Apsolutno nisam ni primjećivala druge ljude i njihove ljubimce koji su dolazili i odlazili u tih 20 minuta, koje su se činile kao čitava vječnost. Dok se Boris nije pojavio s papirom u ruci…

Kad je počeo čitati došlo mi je da zamahnem nečime… Otkazivanje jetre, otkazivanje bubrega, tumor veličine malo veće jabuke, potpuno otkazivanje svih funkcija nogu, uz klasično kroničan manjak željeza i svega što te drži na životu… u ovom slućaju njega. Postalo je jasno što se sada mora dogoditi. Nas troje podigli smo ga na ruke i odnjeli u salu na stol. Rekao je Boris da će mu prvo dati injekciju za smirenje a kada ga to omami i umiri sve, onda da ne osjeti dat će mu onu injekciju koja će ga ubiti. UBITI!!! Da imam palicu… ( Borise, niš osobno)

Dinga smo polegli na stol i svo troje smo bili s njim. Trajalo je sve oko 10 minuta. Boris je zatim poslušao srce i utvrdio da više ne kuca… Zamolila sam Borisa neka mu klještima odreže palčane kanđe. Otišli su sredit papire i platiti a ja se nikako nisam dala od Dinga. Gledala sam svog psa u beživotne smeđe oči i ridala na njegovoj njušci. Zatvorila sam mu oči i mama me odvukla van… jer ko zna koliko bi ostala tamo. Mama se na kraju još Borisu ispričavala jer smo cvilile… nakon čega je on rekao da smo mi još super jer se ljudi znaju bacati po podu ordinacije i bacati stolce.

Tako sam poželjela baciti stolac…

Posted: travanj 15th, 2009 under Moja riječ.
Comments: none

Da se baš stalno ne prisjećam najdražeg četveronožnog prijatelja danas ću pisati o ljubavi i prijateljstvu. Iako je Dingo stalno u mojim mislima… Danas 23. dragi i ja slavimo 1 godinu i 8 mjeseci! Volim ga… i on mene i nema toga što ne bi napravili jedno za drugo. Volim ga vidjeti nasmijanog dok mu sunce grije lice a oči zelene sjaje baš kao bistar izvor! Volim naše male izlete jer su prepuni uživanja, u okolini i jedno u drugome. Pričali smo danas o moru… još malo, pa ćemo ponovno put avanture! Na staro mjesto? Tko zna… Gdje god završili bit će nam prekrasno! Volim te najdraže moje, ozdravi mi što prije, nek te ova temperatura ne drži dugo. Ti si kao zavoj mojoj rani, lijek bolesti koja me ubija… ti si ljubav mom životu. Sreća mojoj tuzi, osmjeh za vječnost! Volim te… do neba i nazad! Hvala ti za sve što jesi…

Moji prijatelji su divna bića, ostali su uz mene i ne odustaju. Subotnji dan smo iskoristili za radni sastanak te cijelopopodnevnu zajebanciju! Nismo se svi skupa dugo vidjeli pa smo između fotkanja, cuclanja, lizanja te vrištanja od smijeha otišli na ručak u studentsku menzu zahvaljujući Tajani i Ivici te njihovim X-icama! Moji prijatelji me cijene, vole i dijele isti san o najboljem portalu u lijepoj našoj! Netko me pitao zašto sam odabrala svoje prijatelje kao najnajbliže suradnike? Jer samo prijateljima i vjerujem, moj je odgovor. Oni će dati sve od sebe, krvi ispod srca da uspijemo ali oni isto tako znaju da će i nazad dobiti sve što zaslužuju. Moje prijateljstvo imaju već sada zauvijek… Rekla sam da kada imam san ja od njega ne odustajem samo zato što me ljudi napuštaju… neka, biti ću još jača, još snažnija da krenem u nove pobjede! Ljubavne, prijateljske, radne…! Ljudi, volim vas! Blago onima koji imaju šačicu prijatelja, barem znaju tko su oni!

Posted: ožujak 23rd, 2009 under Moja riječ.
Comments: none

Danas je mjesec dana otkad ga više nema pored mene… nedostaje mi to malo biće. Bio je duša od psa…! I iako primjećujem da nam je nakon mjesec dana lakše… još uvijek se suze kotrljaju dok gledam neku njegovu sliku, pa i dok sad ovo pišem! Majkica je ustavom i zakonom prisvojila nekoliko njegovih videa koje sam snimila i nedo Bog da im se što dogodi… ona želi imati video!

Sjećam se jednog ljeta na vikendici na Kupi. Išli svi petero i naravno, poveli i Dinga… nije bilo šanse da ga ostavimo samog preko vikenda. Ajme, kakve probleme je radio kako smo se sjeli u auto u Zagrebu i dok nismo došli na vikendicu. Zavijao, skakao po zadnjem sjedištu i po svima nama… silom se htio sjesti starome u krilo i voziti.  Jedva smo svi dočekali da ga na Kupi iskipamo van iz auta. A onda je počela jurnjava dvorištem! Išli smo se kupati dolje na Kupu i poveli smo i njega. On baš ne voli vodu ali smo mislili kako će vidjeti nas pa i sam zaplivati. I došli mi na obalu i svi petero u vodu… nije imao izbora nego na silu prvi put zaplivati.

Ali jadnik, struja Kupe je bila prejaka i jednostavno ga je voda počela nositi. Odnesla bi ga tko zna gdje da stari nije zaplivao i išao ga spašavati! Podrapali smo se od smijeha… umjesto da pas spašava čovjeka bilo je obratno! Urnebes… čak smo mu i nazdravili za ručkom… dobio je liz vina i nije mu se svidjelo! Ali vjerujem da je netko od nas bio u nevolji Dingo bi ga spasio… bio je jako vezan za nas! I mi za njega, odrasli smo uz njega… i bio nam je najbolji prijatelj! Otkad ga nema, majčica svaki dan pogleda magnet na frižideru koji sam joj kupila…

A na njemu piše: 

Što više ljudi poznajem, to više volim svog psa!

Posted: ožujak 4th, 2009 under Moja riječ.
Comments: 1

U obitelji koja je postala Dingov “čopor” uz majku i oca bilo je i troje djece. Podjelili su se u svemu, šetnji, davanju hrane i vode, četkanju! Bio je mažen i pažen i njihov najbolji prijatelj! Kako je rastao postajao je sve jači i brži, snažniji! Mateja ga je jedan proljetni dan izvela u šetnju i kako je Dingo pas za vuću, vukao ju je po kvartu kao da vuće saonice! U tom povlaćenju Dingo ju ugledao vrapca u travi i pojurio je tolikom jačinom da je Mateja pala na travu te ju je potrbuške vukao za sobom! Pogledala je njega, pa sebe onakvu zelenu od trave… nasmijala se i odvela ga doma. Nije mu zamjerila kao što se niti djetetu u igri ništa ne može zamjeriti. Izrastao je Dingo u velikog i snažnog, jakog mužjaka! Sjećam se sad da smo jednog Božića otišli u čestitare ali smo se namjeravali vratiti nakon par sati. No, ostali smo cijeli dan… prvo kod jednih bake i dede, a onda i kod drugih. Dingo se naviknuo da mu ostavimo svijetlo upaljeno u hodniku ako se vraćamo navečer… no, ovog puta nismo ostavili svijetlo jer smo se brzo planirali vratiti. Iako je kao malo štene naučio da u sobe ne smije, Dingo se propeo na zadnje noge i otvorio si vrata sobe. Iz inata i bunta srušio je božićno drvce, pregrizao žicu lampica te što je najgore, izgrizao plastični dvorac koji si je najmanji Mislav toliko želio za poklon! Kada smo se vratili kući Dingo je sklupčan na svom mjestu pod stolom drhtao od straha jer je znao što je napravio. Mislav kada je vidio što je napravio s toliko željenim dvorcem i vojnicima snažno ga je od jada udario martom u zadnju nogu i Dingo je užasno zacvilio! Znao je da je kriv, Mislavu nikada nije udarac zamjerio niti zapamtio ali je prema njemu uvijek bio rezerviran i s poštovanjem. Osim u igri, tada bi se s Mislavom valjao po snijegu i vukao zubima njegov šal! Najviše je Dingo ipak volio biti na vikendici… ogromna kuća s još ogromnijom okućnicom za njega je bila raj na zemlji! Mogao je trčati po cijelome dvorištu, a jednom je čak i privezao gazdaricu za drvo svojom lajnom pa joj se cerekao iz daljine! Nestašan je bio kao mali i tu nestašnost je zadržao do kraja svoga života! Sa svojih 11 godina trčao je i igrao se kao mala beba a imao je tako sjajnu i zdravu dlaku da bi mu ljudi na cesti u njegovoj desetoj godini davali 2,3 godine! Bio je zdrav, sretan i voljen pas… živio je svoj život najbolje što je mogao i vjerujem da je svakim dijelom svog života bio zaista sretan pas!

Posted: veljača 13th, 2009 under Moja riječ.
Comments: 2

(15.10.1997. - 04.02.2009.)

Stigao je jedan dan na sam Božić u svoju novu obitelj. Imao je svega dva i pol mjeseca, malog razmahanog repića i istraživaćkog pogleda na sve novo… Stigao je iz Požege sa svoja dva brata, on je bio najmanji. Jedan je bio ogroman, debeo i prevelik, drugi srednji… Odabrali smo srednjega i sjeli popiti kavu. Njih tri su haračili stanom a onda smo primjetili da srednji šepa na jednu nogu. Uzgajivač je zatim rekao da će ga uzeti nazad… tako da je ipak sjekira u med pala najmanjemu u leglu, našem Dingu. Bio je slatkica, malen a tako dobar! Dobio je ime po australskom divljem psu jer ga je bilo po svuda u stanu. Prva njegova fotografija nastala je pod božićnim drvcem! Od onda pa do današnjeg dana postao je najmilije biće svakoga u ovoj obitelji, njegovoj obitelji. Nikada nije grizao papuće, niti namještaj… bio je pas kojega ne bi pronašli niti da smo ga svijećom po svijetu tražili. Blage naravi, veseo, nije bio agresivan osim kada je branio sebe i svoje… Došlo je vrijeme da dobije svoje prve pikice kao malo štene kako bi mogao s ostalim psima se družiti i po svim livadama trčati. No, kupili smo ga od uzgajivača bolesnog. S parazitima i crijevnim bolestima stalno je imao proljeve. Kada se Mateja, kćer njegove gazdarice svako jutro dizala kako bi krenula na praksu dočekao ju je njegov poklon, proljev nasred dnevnog boravka. Nisu više znali što bi pa su zvali veterinara kako bi Dinga izliječili. No prvi veterinar očito je pripisao krive tablete pa se malome Dingu proljev nije smirio niti nakon tjedan dana. Zatim je pukim slučajem gazdarica došla do veterinara, svog prijatelja iz djetinjstva. On je dao tablete u koje baš nitko nije posve vjerovao no nakon par dana Dingo više nije imao proljeve. Boris ga je izliječio i dobio počasnu titulu Dingovog veterinara. A Dingo je napokon počeo uživati u čarima istraživanja mirisa po svom kvartu. I u vlastitom dvorištu.

Rastao je velikom brzinom a dotle su svi u njegovoj novoj obitelji učili što je više moguće o njegovoj vrsti, aljaškom malamutu. On je polarni, radni pas ali i čuvar. Njegova vrsta je dobivena tako što su eskimi križali vuka i haskija, izvornog polarnog psa. Kao izravni potomak vuka, aljaški malamut ne zna lajati nego samo zavijati. Užasno privržen čovjeku ali i svojeglav, pa znaju odlutati u svoja neka istraživanja. Dingo je prvi dan pokazao zavidnu sposobnost učenja i poslušnosti. Već je prvi dan naučio da ne smije u sobe i toga se držao cijelog života.

Posted: veljača 4th, 2009 under Moja riječ.
Comments: none

Ona je borac za pravdu, dobra i puna ljubavi! Njena misija je širiti ljubav i boriti se protiv nepravde! Njene super moći su brzina, okretnost, ljubav i radioaktivni pogled. Kada njime pogleda svog neprijatelja sprži ga! Poznata je kao nepotkupljiva, ima nultu toleranciju na ucijene i negativce koji žele uništiti svijet! Palčica je možda malena ali je jaka, borbenog duha, srčana i nikad borbu nije izgubila! Njen instinkt je nepogrešiv, njena volja nepokolebljiva i ona je pravi super heroj! Kako je Palčica postala super heroj? Jednog dana u bolnici se nešto zakompliciralo, dali su joj krivu dozu radioaktivne otopine, nekih 100% jaču i postala je hodajuća radioaktivnost. Dobila je super moći za koje se zaklela da će koristiti u svrhu pomaganja svijetu!

Hahahaha… a sada za ozbiljno…! Prije mjesec dana sam se na poslu ozlijedila tako da mi je u lijevoj preponi kost preskočila u čašici zdijelice i od onda šepam. To se dogodilo uslijed svakodnevnog robijanja u tiskari 10 sati dnevno na teškim fizičkim poslovima. Doktori neznaju što je, da li je napukla kost ili imam ugrušak… treća opcija koja se spominjala je rak. Na što sam ja naravno blenula ko tele da bi me doktor smirivao da vjerojatno nije. I ja mislim da nije jer u tom slučaju ne bi šepala i ne bi me lijeva noga boljela. No, poslikali su mi kukove i otkrili nešto na lijevom kuku ali što… nemaju pojma. Zato idem sutra na scintigrafski pregled koji će pomoću radioaktivne otopine otkriti što je i točno mjesto gdje je. Rečeno mi je da mi se otopina ujutro ubrizgava u venu te se čeka 4-5 sati kako bi dospijela u svaki dio moga tijela te onda idem na snimanje cijelog skeleta. Ne bojim se ja ovog prvog, frka me samo što će mi reći nakon snimanja. Držite mi sutra fige a Palčicu s početka priče glumiti ću barem taj jedan dan!

Posted: siječanj 20th, 2009 under Moja riječ.
Comments: 1

Kako li je lijepo… Već nam je godina i pol a svaki novi dan je ljepši! Prošli smo trnje i kamenje kako bi opstali a prema svemu sudeći bit će toga još! No ja se ne bojim… dok je ljubavi bit će i nas anđele! Najteža bojaznost je nestala, najcrnje slutnje su rasplinute i sada, kad više niti uzrujavanja nema život je sve ljepši. Proteklu godinu i pol naučila sam se boriti s kojekavim demonima te čuvara mraka ali nekako uspijevam izaći svaki put nepovrijeđena, neozlijeđena i s pobjedom u ruci. I kada svaki dan vidim te divne ljude oko nas najdraži, znam da se moj instinkt ne kvari… dapaće, postaje sve bolji. Jači… izraženiji! A ti… najdraže moje, već nakon prvog razgovora koji smo vodili znala sam da si moja bolja polovica! Znala sam i nakon prvog poljupca, nakon što sam pred tebe kleknula… Ti si jedino što volim na ovom svijetu i zbog tebe bi rastrgala onog koji te uopće pomisli taknuti. Znam da će toga biti još ljubavi, znam… i spremna sam! Za tebe i za nas, do neba i nazad. Osim tebe, nas i života zajedno sve je ostalo nebitno. Ja te volim, čuvam… i brinem. Te bdijem, s jednim okom soavam… i volim te najviše na svijetu. Nitko neće dirati moju bebu… ako želi živjeti!

Posted: siječanj 18th, 2009 under Moja riječ.
Comments: none

Ajmeeeeeeee… veselim se kao maleno dijete! Zahvaljujući mome drugom forumu, fan forumu serijala Sumrak knjiga književnice Stephenie Meyer imam predivnu priliku sutra pogledati u društvu svojih najdražih dugo najavljivani film rađen po prvoj knjizi. Sumrak doživljaj sutra počinje u 17 sati za mene i ostalih 200 gorljivih fanica i čak nešto fanova!!! U Avenue Mallu u 15 počinje druženje a u 16 se cijeli prostor i kafić ispred dvorane zatvara samo za nas! Ide nas pet, dragi pored mene i jedva ga čekam! Nabrijavam se danas cijeli dan trailerima! Mala Thumbelina će sutra ravno među cure ( i neke dečke ) i razvezati o Sumraku. Dobro, neću puno… dragoga nisam vidjela od srijede, sve mi jače fali! Tak sam happy jer pročitala sam sve četiri knjige koje su izašle i apsolutno sam postala fan te ljubavne sage između djevojke i vampira! Sve one scene koje sam donedavno čitala i u glavi si ih predočavala sada ću imati priliku vidjeti na filmu! Fotić sutra ide sa mnom…

Primjetila sam da zvučim poput napaljene tinjedžerice ali fakat jedva čekam da vidim film da me neće ni smetati što sam u prvom redu! Čujem se s dragim svaki dan po nebrojeno puta ali mi užasno fali… a sutra ću sjediti u kinu pored njega i gledati nevjerojatno predivnu ljubavnu priču s primjesama akcije i horora! Zašto mi je prekrasna ta ekranizacija modernog Romea i Julije u obliku Edwarda i Belle…? Jer je to apsolutna ljubav, on se odriće svoga života zadnjih 100 godina i nagona da ju ugrize a ona postajući jedna od njih svoga života.  Ah, ljubav… volim te najdraže moje… do neba i nazad! Sutra te ljubim bez obzira na tvoje antibiotike…!

 P.S. Damire… imamo prvogaaaaaaaaaaaa!!!!!!!!!!

Posted: prosinac 12th, 2008 under Moja riječ.
Comments: 1