Kako nasloviti tekst što ga mislim predstaviti? Kako dati predznak nećemu što će svi moći “vidjeti”? Lako je vidjeti, pitanje je tko želi vidjeti…

Hodala je potpuno nepoznatom stranom života, kao da je nestalo sve ono što je do sada poznavala. Osjećala se podosta izgubljeno, pomalo rastreseno… stalno odmahivajući glavom i uvjeravajući samu sebe kako je ovo san i njoj se to ne događa. On se njoj ne događa… Pojavio se jednog dana, onako naglo iza ugla sa stalnim smješkom na licu i sjaju u oku… i u lijevom i desnom! Bio je zabranjen, no… jedan je čaroban pogled bio dovoljan, onaj gotovo gusarski pogled preko čaše dobrog starog ruma. Dovoljan da zarobi čitav njen mladi život, željan vatre neostvarivog poljupca. Dani su joj se pretvorili u stalnu muku previranja po vlastitim sjećanjima, a baš svaka nosila je njegov osmijeh! Pogled se pretvorio u otimanje… dani u razgovore i prelijepe trenutke sreće i ushita! Ushita kada je začula glas koji joj se već sada urezao u srce! Srce koje je ona imala za sve no samo ga je on mogao ukrasti iz njenih njedara i zarobiti! Da ga nitko nikad ne nađe, da ga nitko više nikad ne povrijedi.

Poljubac…

Bio je nezaboravan, vatren… prepun iskrica, nezaustavljiv. Oduzimao je dah, nastala je tišina a svi pogledi okrenuli su se znatiželjno i ljubomorno prema nezaustavljivom poljupcu koji nije izabrao ni mjesto ni vrijeme. Oči su mu se smijale, iskrile a njen osmijeh nadišao je sve što je ikada osjećala! Osmijeh poput svakog drugog no toliko drugačiji… Njen osmijeh se zauvijek urezao u njegovo sjećanje i njegovo srce da duhovi mora i dubina neće nikada pronaći njegov izvor. A izvor je u njima samima… i zato, pozdrav svim svijetskim lopovima i gusarima, svim vješticama i čudovištima… ovo je njihova priča! I na kraju eto… stižemo i do naslova ove priče što predstavlja ljubav u smislu jedinom, za nju i njega… te njih!

Posted: listopad 10th, 2008 under Moja riječ.
Comments: 5

Ah, kako je la vita es bella! Život je lijep, nema što! Krenule su neke promjene u mom životu, dakako na bolje! Trivijalne stvari odbacujem što dalje jer za njih nemam vremena niti živaca. Trenutno mi je u životu onako kako sam si sama napravila, a kad realno pogledam, napravila sam dobar posao. Čisto sam zadovoljna sobom i situacijom u svom životu. Kad se zbroje sve ideje i svi dogovori imat ću hrpetinu posla ali sama sam tako htjela. I to me veseli!

Nešto sam i naučila, prema nekim ljudima se više neću postavljati emocionalno nego čisto u odnosima odrediti neke stvari a onda kako tko želi njegova stvar.  Dosta je bilo cici - mici na šibici, postajem isključiva. Hvala lijepa na pitanju, ali zdravlje bih si ipak sačuvala. Uglavnom, uza sebe imam obitelj i najdraže ljude koji me podržavaju i razumiju i na tome im svima hvala! Pišem sada ovo u registar, poklon za rođendan od moje Mare koju je kao i mene očito osvojila pčelica na omotu registra! Zna ona koliko volim pisati… Najveći problem ljudi koji me okružuju iz kojekakvih pobuda i razloga je taj da zaboravljaju dobro upoznatu činjenicu da mogu biti i postati vrlo brzo užasno hladna osoba prema ljudima koji to itekako zaslužuju.  Sjebi me, zabij mi nož u leđa ili mi dokaži da nisi vrijedan mog trošenja vremena i katapultirat ću te iz svog života tako jako da će ti i pingvini mahati! Svatko stvara sam krug ljudi koji želi u svojoj blizini, ja odlučujem da svi oni koji me ne mogu cijeniti kao osobu nemaju šta pored mene tražiti. Ja sam osoba koja voli pored sebe imati jednostavna ljudska bića. Dakle, igrice, filozofiranja bez pokrića te provociranja… takvo što mi od ljudi ne treba u životu i zato takve režem odmah u korijenu. La vita es bella, to je barem jednostavno!

Posted: listopad 5th, 2008 under Moja riječ.
Comments: 1