Kako nasloviti tekst što ga mislim predstaviti? Kako dati predznak nećemu što će svi moći “vidjeti”? Lako je vidjeti, pitanje je tko želi vidjeti…

Hodala je potpuno nepoznatom stranom života, kao da je nestalo sve ono što je do sada poznavala. Osjećala se podosta izgubljeno, pomalo rastreseno… stalno odmahivajući glavom i uvjeravajući samu sebe kako je ovo san i njoj se to ne događa. On se njoj ne događa… Pojavio se jednog dana, onako naglo iza ugla sa stalnim smješkom na licu i sjaju u oku… i u lijevom i desnom! Bio je zabranjen, no… jedan je čaroban pogled bio dovoljan, onaj gotovo gusarski pogled preko čaše dobrog starog ruma. Dovoljan da zarobi čitav njen mladi život, željan vatre neostvarivog poljupca. Dani su joj se pretvorili u stalnu muku previranja po vlastitim sjećanjima, a baš svaka nosila je njegov osmijeh! Pogled se pretvorio u otimanje… dani u razgovore i prelijepe trenutke sreće i ushita! Ushita kada je začula glas koji joj se već sada urezao u srce! Srce koje je ona imala za sve no samo ga je on mogao ukrasti iz njenih njedara i zarobiti! Da ga nitko nikad ne nađe, da ga nitko više nikad ne povrijedi.

Poljubac…

Bio je nezaboravan, vatren… prepun iskrica, nezaustavljiv. Oduzimao je dah, nastala je tišina a svi pogledi okrenuli su se znatiželjno i ljubomorno prema nezaustavljivom poljupcu koji nije izabrao ni mjesto ni vrijeme. Oči su mu se smijale, iskrile a njen osmijeh nadišao je sve što je ikada osjećala! Osmijeh poput svakog drugog no toliko drugačiji… Njen osmijeh se zauvijek urezao u njegovo sjećanje i njegovo srce da duhovi mora i dubina neće nikada pronaći njegov izvor. A izvor je u njima samima… i zato, pozdrav svim svijetskim lopovima i gusarima, svim vješticama i čudovištima… ovo je njihova priča! I na kraju eto… stižemo i do naslova ove priče što predstavlja ljubav u smislu jedinom, za nju i njega… te njih!