Nevoljo, o prokleta nevoljo… Nikada ne dolaziš sama! Nakon proteklog tjedna i kalvarije s trovanjem hranom, nerazjašnjenog odnosa unutar firme i straha od gubitka svih prava( i onih zadnjih koje čovjeku ostaju)… najzad, uplovila sam u ovaj vikend usred njegovog toplog zagrljaja. I sve se postavilo kako valja, na svoje mjesto, mogla sam odahnuti i zatvoriti uz smješak oči… jer tu je on da me štiti! Voljet ću ga zauvijek i nikada ga neću prestati voljeti istom jačinom! I došao je vikend, jedva dočekan… okupan poljupcima! I začinjen ljubavnim zagrljajima…! Nije da se hvalim, ali prekrasno je… kako sada tako je uvijek! I radim  punom parom… sve se iza mene dimi! Tako sam najproduktivnija, kada me adrenalin puca, kada imam energije na bacanje i kada svake sekunde nešto radim! Znam da ću se možda tako brzo potrošiti ali radije živim 300 na sat negoli ziherašim! U srijedu smo dragi i ja slavili… napokon mu je život postao lakši! Neće više se toliko brinuti, par briga manje i on je sretan! A onda sam i ja… Uza sebe imam ljude koji vjeruju u mene i u ideje, ljude koji su voljni i željni nešto promjeniti, i koji su se uhvatili u koštac! Što da još kažem, što da više poželim… Hvala vam što činite moj život predivnim a moje postojanje posebnim!

Posted: studeni 29th, 2008 under Moja riječ.
Comments: none

Prije sam nadobudno znala šiziti jer je toliko toga trebalo biti a tako je malo vremena. Sada, puštam sve da ide onako kako ide… dok ne odlučim zagristi! A kada ja zagrizem onda ostaje otisak zuba. Kako bi rekao jedan pizza majstor, korak po korak i sve u svoje vrijeme! Još nije vrijeme… očito! Ljudi se ponašaju po vrlo dobro naučenoj podlozi zvanoj lako ćemo! Bitna im je količina a ne kvaliteta.  A po drugoj strani da je i barem te količine… Na početku, davno prije… zacrtala sam jedan cilj koji definitvno nije nemoguć, zar ne? Cilj mi je pa blago rećeno, gotovo savršenstvo. Znam da ono ne postoji ali više ovako ne mogu. Srce i duša me boli kada vidim oskvrnjavanje sna tuđom bolesnom ideologijom. Gade mi se ljudi pokvarenog pogleda i sjebanih, bolesnih misli. Gadi mi se sadizam… ali ja puštam. I čekam. Čekam trenutak kada ću moći zagristi i kada stisak neću pustiti. Nisam godine kreativnosti i mašte odhebala u vjetar… a ne, pa bila bi shebano glupa. Krivo mi je, jer znam da može bolje i da postoji bolje… zašto se čeka neznam. Stavit ću ja sve na papir da ne bude zabune slućajno. Ne tražim izgovore, ne dajem dobro od sebe kada znam i njušim zlo… Ljudi su prokleti! Kako kažu, i definitivno ne lažu… Drži prijatelja blizu ali neprijatelja još bliže! Hvala, dobar savjet zlata vrijedi. Imam ih, neću lagati i sve ih treba držati baš tamo gdje pripadaju a da to ne znaju! Smatram ih neprijateljima jer ih prijateljima definitivno ne mogu zvati, a status koji sada imaju zaslužen je… “predivno” su se ponijeli prema meni. A ja kao ja, još sam tu i bit ću tu jer je prevelik entuzijazam i ambicija da bih od svog sna odustala bez borbe. San u mašti, mašta u snu… Laganini, korak po korak… because life is sweet for those who wait!

Posted: studeni 25th, 2008 under Moja riječ.
Comments: none

Počela sam raditi… uh, je jedino što mogu reći! I ponovno sam postala i ostala nezadovoljna…! Filaju me svakodnevnom torturom rečenica: “Budi sretna što uopće radiš i imaš posao” ili “Znaš li ti koliko ljudi bi bilo sretno da rade to što ti radiš?” Vjerojatno aludirajući na to kako sam vjerojatno nezahvalna i razmažena… a ne, ja samo znam što želim… a želim više! Vjerojatno bi se sada trebali svi prekrižiti i pomoliti za moju sotonom opsjednutu dušu samo zato jer ja za sebe želim više od 10 satnog stajanja i izvršavanja teškog fizičkog posla… onog kojeg obično rade muškarci! Ne želim to više za sebe, ne želim polagano propadati kako bih u 40-oj otišla u prijevremenu mirovinu od razje***e kralježnice, puknuća vena i natečenih koljena! Jer znam da mogu više i bolje… Jebem ti tiskare… ko ih je izmislio! Otkako sam počela raditi okrenula sam se za 180 stupnjeva… počela sam se debljati jer ne mogu jesti ništa osim peciva i sendvića, naučila sam napamet sve tračeve koji kolaju firmom, primila 101 savjet kako preživjeti u braku… Fuuuuuuuuuuuuuuuj! A znate koji je najbolji savjet koji sam čula? Zatvori oči draga i pregrizi… Može, naponski kabel od 220! Previše sam ja zatvarala oči, već mi se počelo gadit… jer sam osoba koja sve gleda širom otvorenih očiju! Zatvaram ih samo kada spavam… i ljubim dragog! Kad smo kod dragog… pati mi ljubavni život zbog ovog “bajnog” posla! Skoro da ga i ne vidim kada radim popodne… što je nama dva sata u danu! Sramota… užas! Katastrofa!!! Ekipa oko mene se počela inatiti nešto… ma nosite se svi po redu, lijepo u troskoku! Ma ne morate vi ništa napraviti, Dora će sve lijepo napraviti! Ljuta sam… ko tristo risova! I lav bi od moje rike pobjegao u rupu… para mi na uši šiklja van! Ljudi ne shvaćaju kako ništa dobro neće time dobiti… tako je uvijek kod mene bilo i tako će i biti! Jebemu, nisam ja socijalna ustanova! “Danas je na meniju grah s kobasicama… slijedećiiiii!” Prestala sam ja zatvarati oči, savršeno dobro ja znam tko je kakav… ja sam ta koju nitko ne poznaje! I tako će i ostati… nemaju ljudi pojma koliko sam puna iznenađenja, ja jako volim “iznenaditi” ljude! Onda se obično uguše od iznenađenja…

E tako, sad kad sam se ispuhala krećem u nove pobjede… vi ne krećete, dapaće… vi ćete ostati na mjestu gdje jeste! I gutati moju prašinu… btw!

P.S. A tako su mi sexy ove jagodice gore…! Yummmmmmyyyy!!!

Posted: studeni 11th, 2008 under Moja riječ.
Comments: none