… zaigrano isplesti kosu. Obojati svoje usnice ružićastim sjajilom kao djevojčica, nasmijati se vragolasto i vrisnuti ” Volim te”! Ponekad poželim oteti te od života i odvesti u nepoznato, samo tebi poznato. Da mi budeš onaj stari, vrckavi Damir, ludog osmijeha i vragolastog pogleda… Koliko mi danas fališ… onako, do bola. Tvoj poljubac, dodir… tvoje sve! Bolujemo i ti i ja, a u tom bolovanju najteže pada to što nismo jedno kraj drugoga. Grlim bezuspiješno onog plišanog majmuna, nije to to… I dođe mi suza jer mi nedostaješ, nema te da me poljubiš i utješiš… nema te da te zagrlim. Moje zlato, moje jedino… moje sve, trebaš mi da živim. Voljet ću te uvijek i zauvijek, do kraja i beskraja… do neba i nazad!

Neznam što bi se promjenilo ili kamo bi krenula sa svojim životom da te nisam ugledala onda… ali znam jedno, nikada mi ne bi bilo ovako prekrasno kao što mi je s tobom. Volim te anđele smješko, nisam nikada prestala… a nikada niti neću. Voljet ću te uvijek i zauvijek, do kraja i beskraja… do neba i nazad!

Posted: prosinac 11th, 2008 under Moja riječ.
Comments: none