U obitelji koja je postala Dingov “čopor” uz majku i oca bilo je i troje djece. Podjelili su se u svemu, šetnji, davanju hrane i vode, četkanju! Bio je mažen i pažen i njihov najbolji prijatelj! Kako je rastao postajao je sve jači i brži, snažniji! Mateja ga je jedan proljetni dan izvela u šetnju i kako je Dingo pas za vuću, vukao ju je po kvartu kao da vuće saonice! U tom povlaćenju Dingo ju ugledao vrapca u travi i pojurio je tolikom jačinom da je Mateja pala na travu te ju je potrbuške vukao za sobom! Pogledala je njega, pa sebe onakvu zelenu od trave… nasmijala se i odvela ga doma. Nije mu zamjerila kao što se niti djetetu u igri ništa ne može zamjeriti. Izrastao je Dingo u velikog i snažnog, jakog mužjaka! Sjećam se sad da smo jednog Božića otišli u čestitare ali smo se namjeravali vratiti nakon par sati. No, ostali smo cijeli dan… prvo kod jednih bake i dede, a onda i kod drugih. Dingo se naviknuo da mu ostavimo svijetlo upaljeno u hodniku ako se vraćamo navečer… no, ovog puta nismo ostavili svijetlo jer smo se brzo planirali vratiti. Iako je kao malo štene naučio da u sobe ne smije, Dingo se propeo na zadnje noge i otvorio si vrata sobe. Iz inata i bunta srušio je božićno drvce, pregrizao žicu lampica te što je najgore, izgrizao plastični dvorac koji si je najmanji Mislav toliko želio za poklon! Kada smo se vratili kući Dingo je sklupčan na svom mjestu pod stolom drhtao od straha jer je znao što je napravio. Mislav kada je vidio što je napravio s toliko željenim dvorcem i vojnicima snažno ga je od jada udario martom u zadnju nogu i Dingo je užasno zacvilio! Znao je da je kriv, Mislavu nikada nije udarac zamjerio niti zapamtio ali je prema njemu uvijek bio rezerviran i s poštovanjem. Osim u igri, tada bi se s Mislavom valjao po snijegu i vukao zubima njegov šal! Najviše je Dingo ipak volio biti na vikendici… ogromna kuća s još ogromnijom okućnicom za njega je bila raj na zemlji! Mogao je trčati po cijelome dvorištu, a jednom je čak i privezao gazdaricu za drvo svojom lajnom pa joj se cerekao iz daljine! Nestašan je bio kao mali i tu nestašnost je zadržao do kraja svoga života! Sa svojih 11 godina trčao je i igrao se kao mala beba a imao je tako sjajnu i zdravu dlaku da bi mu ljudi na cesti u njegovoj desetoj godini davali 2,3 godine! Bio je zdrav, sretan i voljen pas… živio je svoj život najbolje što je mogao i vjerujem da je svakim dijelom svog života bio zaista sretan pas!

Posted: veljača 13th, 2009 under Moja riječ.
Comments: 2

(15.10.1997. - 04.02.2009.)

Stigao je jedan dan na sam Božić u svoju novu obitelj. Imao je svega dva i pol mjeseca, malog razmahanog repića i istraživaćkog pogleda na sve novo… Stigao je iz Požege sa svoja dva brata, on je bio najmanji. Jedan je bio ogroman, debeo i prevelik, drugi srednji… Odabrali smo srednjega i sjeli popiti kavu. Njih tri su haračili stanom a onda smo primjetili da srednji šepa na jednu nogu. Uzgajivač je zatim rekao da će ga uzeti nazad… tako da je ipak sjekira u med pala najmanjemu u leglu, našem Dingu. Bio je slatkica, malen a tako dobar! Dobio je ime po australskom divljem psu jer ga je bilo po svuda u stanu. Prva njegova fotografija nastala je pod božićnim drvcem! Od onda pa do današnjeg dana postao je najmilije biće svakoga u ovoj obitelji, njegovoj obitelji. Nikada nije grizao papuće, niti namještaj… bio je pas kojega ne bi pronašli niti da smo ga svijećom po svijetu tražili. Blage naravi, veseo, nije bio agresivan osim kada je branio sebe i svoje… Došlo je vrijeme da dobije svoje prve pikice kao malo štene kako bi mogao s ostalim psima se družiti i po svim livadama trčati. No, kupili smo ga od uzgajivača bolesnog. S parazitima i crijevnim bolestima stalno je imao proljeve. Kada se Mateja, kćer njegove gazdarice svako jutro dizala kako bi krenula na praksu dočekao ju je njegov poklon, proljev nasred dnevnog boravka. Nisu više znali što bi pa su zvali veterinara kako bi Dinga izliječili. No prvi veterinar očito je pripisao krive tablete pa se malome Dingu proljev nije smirio niti nakon tjedan dana. Zatim je pukim slučajem gazdarica došla do veterinara, svog prijatelja iz djetinjstva. On je dao tablete u koje baš nitko nije posve vjerovao no nakon par dana Dingo više nije imao proljeve. Boris ga je izliječio i dobio počasnu titulu Dingovog veterinara. A Dingo je napokon počeo uživati u čarima istraživanja mirisa po svom kvartu. I u vlastitom dvorištu.

Rastao je velikom brzinom a dotle su svi u njegovoj novoj obitelji učili što je više moguće o njegovoj vrsti, aljaškom malamutu. On je polarni, radni pas ali i čuvar. Njegova vrsta je dobivena tako što su eskimi križali vuka i haskija, izvornog polarnog psa. Kao izravni potomak vuka, aljaški malamut ne zna lajati nego samo zavijati. Užasno privržen čovjeku ali i svojeglav, pa znaju odlutati u svoja neka istraživanja. Dingo je prvi dan pokazao zavidnu sposobnost učenja i poslušnosti. Već je prvi dan naučio da ne smije u sobe i toga se držao cijelog života.

Posted: veljača 4th, 2009 under Moja riječ.
Comments: none