Danas je mjesec dana otkad ga više nema pored mene… nedostaje mi to malo biće. Bio je duša od psa…! I iako primjećujem da nam je nakon mjesec dana lakše… još uvijek se suze kotrljaju dok gledam neku njegovu sliku, pa i dok sad ovo pišem! Majkica je ustavom i zakonom prisvojila nekoliko njegovih videa koje sam snimila i nedo Bog da im se što dogodi… ona želi imati video!

Sjećam se jednog ljeta na vikendici na Kupi. Išli svi petero i naravno, poveli i Dinga… nije bilo šanse da ga ostavimo samog preko vikenda. Ajme, kakve probleme je radio kako smo se sjeli u auto u Zagrebu i dok nismo došli na vikendicu. Zavijao, skakao po zadnjem sjedištu i po svima nama… silom se htio sjesti starome u krilo i voziti.  Jedva smo svi dočekali da ga na Kupi iskipamo van iz auta. A onda je počela jurnjava dvorištem! Išli smo se kupati dolje na Kupu i poveli smo i njega. On baš ne voli vodu ali smo mislili kako će vidjeti nas pa i sam zaplivati. I došli mi na obalu i svi petero u vodu… nije imao izbora nego na silu prvi put zaplivati.

Ali jadnik, struja Kupe je bila prejaka i jednostavno ga je voda počela nositi. Odnesla bi ga tko zna gdje da stari nije zaplivao i išao ga spašavati! Podrapali smo se od smijeha… umjesto da pas spašava čovjeka bilo je obratno! Urnebes… čak smo mu i nazdravili za ručkom… dobio je liz vina i nije mu se svidjelo! Ali vjerujem da je netko od nas bio u nevolji Dingo bi ga spasio… bio je jako vezan za nas! I mi za njega, odrasli smo uz njega… i bio nam je najbolji prijatelj! Otkad ga nema, majčica svaki dan pogleda magnet na frižideru koji sam joj kupila…

A na njemu piše: 

Što više ljudi poznajem, to više volim svog psa!

Posted: ožujak 4th, 2009 under Moja riječ.
Comments: 1