Stavio je dragi danas da gledamo Marley & Ja, filmić s neodoljivim labradorom! Ne želim ga više tako skoro gledati… cvilila sam i ronila suze dobrih 20 minuta na kraju filma. Ako ste nedavno morali dati psa uspavati ne preporučam vam gledanje ovoga filma.

Početkom veljače ove godine Dingo je naglo prestao jesti. Stalno je spavao i sve manje vremena je mogao stajati na nogama. Samo je pio jako puno, ali smo se zabrinuli kada smo primjetili da uopće ne piški. 04.02. smo ga odveli veterinaru da mu izvadi krv i da ga pregleda. Je stari pričao stalno da ako će ga biti teško liječiti ili ako je tumor da ćemo ga ostaviti da ga se uspava. No, mama i ja ga nismo shvaćale nimalo ozbiljno. Mi smo pričale da je ionako to samo vađenje krvi i pregled, te da ne može biti niš ozbiljno jer još do prije dva tjedna je skakao po dvorištu. 

Došli smo k Borisu, veterinaru i em jadnome Dingo što je bilo teško stajati još se i od straha sav izbezumio.  Veterinar mu je obrijao šapu kako bi mu izvadio krv i kunem se, tih 20 minuta čekanja nalaza je bilo najgore u mome životu. Između si dvije vatre, ili ćeš odvesti psa kući i izlijećiti ga ili ćeš ga morati uspavati. Mama i ja smo cmoljile još kod kuće, a sad smo već cvilile u čekaoni! Nikad neću zaboraviti kako me gledao svih tih 20 minuta a ja sam gledala u strop i odvraćala pogled. Naravno, očiju punih suza… Nisam vlastitom psu mogla u oči pogledati… koja sam kukavica. Tko zna što se vrtilo u toj njegovoj maloj glavi dok smo tako čekali… Apsolutno nisam ni primjećivala druge ljude i njihove ljubimce koji su dolazili i odlazili u tih 20 minuta, koje su se činile kao čitava vječnost. Dok se Boris nije pojavio s papirom u ruci…

Kad je počeo čitati došlo mi je da zamahnem nečime… Otkazivanje jetre, otkazivanje bubrega, tumor veličine malo veće jabuke, potpuno otkazivanje svih funkcija nogu, uz klasično kroničan manjak željeza i svega što te drži na životu… u ovom slućaju njega. Postalo je jasno što se sada mora dogoditi. Nas troje podigli smo ga na ruke i odnjeli u salu na stol. Rekao je Boris da će mu prvo dati injekciju za smirenje a kada ga to omami i umiri sve, onda da ne osjeti dat će mu onu injekciju koja će ga ubiti. UBITI!!! Da imam palicu… ( Borise, niš osobno)

Dinga smo polegli na stol i svo troje smo bili s njim. Trajalo je sve oko 10 minuta. Boris je zatim poslušao srce i utvrdio da više ne kuca… Zamolila sam Borisa neka mu klještima odreže palčane kanđe. Otišli su sredit papire i platiti a ja se nikako nisam dala od Dinga. Gledala sam svog psa u beživotne smeđe oči i ridala na njegovoj njušci. Zatvorila sam mu oči i mama me odvukla van… jer ko zna koliko bi ostala tamo. Mama se na kraju još Borisu ispričavala jer smo cvilile… nakon čega je on rekao da smo mi još super jer se ljudi znaju bacati po podu ordinacije i bacati stolce.

Tako sam poželjela baciti stolac…

Posted: travanj 15th, 2009 under Moja riječ.
Comments: none