Super… danas me posebno razveselilo to što sam na tečaju dobila primjere i natuknice kako raditi završnu radnju. Super… web stranicu sa svime što sam naučila( ili nisam) proteklih dva mjeseca! Odlično, ne samo da u glavi imam rupa kao švicarski sir nego nisam sigurna uopće kako da započnem… i da li ću znat završiti! Pa logo u flashu, pa sinkronizirat stranicu s browserom… čir mi je proradio. Počet ću zube oštriti… apeliram na sve koji čitaju da nikako ne pokušavaju mi ni mrvicu dignut tlak jer ću im glavu odgrist… Tak, upozorila jesam!

Kao da mi je dragi predosjetio pa mi je kupio slatki mali privjesak s zelenim zmajčekom ispod kojeg piše: “Pazi grizem”! Kaže da napravim stranicu za prodavanje magle, neka mi se firma zove Fogy d.o.o. a logo… e još i to moram smislit! Krasno, baš lijepo… da još i maglu prodajem! Kidam nalijevo… Ne da će mi trebati pomoć nego ću bez dragog neslavno završiti! Neznam što ću… Bolje da se bacim na posao! Prikupljanje i osmišljavanje a zatim i izrada! Ako ovo prođem onda fakat mogu sve… Grozno, i baš me frka da ću se zbrukat! Ak se ne javim iza 02.02. s dobrim vijestima onda će sve otić u piksu marmelade!

Posted: prosinac 8th, 2009 under Moja riječ.
Comments: none

Jesam, potpuno sam luda…

Od bolova. Da ja moram imati tu sreću da mi je korijen zuba zavinut poput udice i da se s takvim vađenjem toga zuba zubar mora mučiti 40 minuta?! I rasturiti mi pola vilice a s njom i lijevu stranu glave?! Da ja moram dvaput dnevno biti na Neofenima kako bi izdržala? A tko mi je kriv za to??? Ja sama… 

Ne sjećam se kada sam prije ovoga zadnji put bila kod zubara i to radi prokletog straha i prevelike fobije! Stvarno sam nemarna… pa sada moram i trpiti! Moje dijete će pet puta dnevno prati zube i biti kod zubara svakih 6 mjeseci ako ne i više… samo da ne mora ovo trpiti! Nadam se da neće biti tvrdoglavo ko njegova/njezina mater! Dok sam tako doma u bolovima drži me neka druga ludnica! Igram se s Photoshopom, radim logove, wallpapere… vježbam se! Makar neznam koliko će mi to pomoći jer previše sam izostala s predavanja i bojim se rezultata tih izostanaka! Grozno je kad ti je grozan imunitet i kada si svako malo bolestan!

Nekako čekam blagdansko vrijeme i grad u lampicama, još jedan Božić i barem malo snijega! Da možemo dragi i ja malo na grudanje… Demotivirani smo oboje, ništa nam se ne da, najradije bi da odspavamo zimski san… Posla nema, love nema… barem su sreća i ljubav još tu! Nisam ga vidjela 5 dana, užasno mi fali i samo mislim na to kako ću ga zagrliti i ne pustiti!  Dvije i pol godine staža brojimo a svakim ga danom volim sve više! I ova zuboludnica brže prolazi samo radi njegovih riječi od kojih se rastopim tako da me se sastaviti više ne može! Jučer smo majkica i ja imale kvalitetno vrijeme nazvano majka-dijete-zbližavanje-uz film-Sumrak! Uz nezaobilazne kokice, domino kocke i mandarine…! Treba pogledat i drugi dio… Mladi mjesec čeka! Već sad brojim sitno do Pomrčine krajem 6. mjeseca slijedeće godine! Da mi nema najdražeg već bi me preuzela ova zuboludnica! Najdražeg jedva čekam da vidim, zuboludnicu jedva čekam da ode…

Posted: studeni 30th, 2009 under Moja riječ.
Comments: none

Hrvatsku potresa jedna od najgorih kriza, trenutno u zemlji gostuje cirkus zvan “Predsjednički kandidati”, svakodnevno se broj nezaposlenih na burzi samo enormno povećava, prijeti nam svinjska gripa u najgorem obliku… a uza sve ovo naši premili novinari još stignu detaljno popratiti najnovije trač-srač zalijevanje govnima Dolores Lambaše i Vlatke Pokos! Još se nezna koja bolje gađa… ali valjda ćemo dobiti pobjednicu. Ne stignu sve to normalni građani koji su životno pogođeni svim ovim krizama popratiti, svaki dan nešto novo! Jučer ona pljuje ovu, danas ova tuži onu… majčice mila, dokle…???? Oko ćega… oko znamo svi kakvog Josipa “starac i more” Radeljaka. Kažu i jedna i druga da su sa sela, dapaće svađaju se trenutno čije je selo veće… koja ima više krava i kokoši! Obje su iste, sa sela su došle i uvalile se bogatašu u gaće! A jadan bogataš, njegov ugled je ukaljan, njegovo zdravstveno stanje uništeno… sjetih se sada kako se njega i vlastita mater odrekla pa se pitam sada zaboga, kako se mogla odreći tako divnog, bajnog i uspješnog sina!? Tu nekaj smrdi… sve mi se čini da je to ovo medijsko zalijevanje govnima!

Iskreno, mene kao normalnu građanku već lagano počinje nervirati ovo zalijevanje govnima preko Jutarnjeg, Večernjeg, Indexa, Storyja, Nacionala, Glorije, Arene, Red Carpeta, Exluziva, Facebooka, Twittera… Ispada jebote da iz ove jadne i krizne zemlje niš pametnoga ne uspije izaći! Novinari, majke vam vaše, nema što… dobar posao učite slijedeće generacije fakulteta politologije! Mislite da ako pišete i pratite krizu, afere i skandale ministara i “rođaka” da vam se oprašta ovo zalijevanje govnima?! Zabranila bi ustavom sve starlete, sponzoruše, kojekakve wanna be manekenke, Dikolorese, Pokosice i Gotovčeve… Big brothere, Farme koje je postalo natjecanje ko će koga više pojebat i naravno, tko će prvi sisu pokazat! ! Od nas poštenih građana rade idiote svojim neciviliziranim, nekulturnim i neinteligentnim ponašanjem! Danas je normalno sve što nije normalno! Fuj, odvratno…

Vratimo se na dvije akterice s početka priče… Iako su i jedna i druga sada oblivene govnima… Dolores ne shvaća da bi se uskoro mogla naći u Vlatkinu položaju kada na Dikanovu scenu doleti neka mlađa, ljepša i više nimfomanski nastrojena djevojka! Jer, ako je suditi po Dikanu koji obara rekorde, slijedeća bi od njega mogla biti mlađa i više negoli Dolores! Živi bili pa vidjeli! Možda će mala doći iz Huma na Sutli (op.a. znano kao najmanje selo na svijetu).

Posted: studeni 18th, 2009 under Moja riječ.
Comments: none

Nisam dugo pisala i to većinom iz razloga što mi se nije dalo! Kao da sam zaboravila svoj blogić i zatvorila ga u ladicu. Svako malo sam bolesna, užasno mi je narušen imunitet i frka me sad “gica” gripe! Kad bi netko htio poklati svu đubrad u svijetu koja se ovako igra s ljudima… cijepit ću se kurac! Pa makar od nje i krepala! To i je fora, dademo vam cjepivo da brže krepate i da je što manje ljudi na svijetu! Tek toliko da ih se pretvori u izmanipulirane robove… ne hvala!

Sve više i više fotografiram a moj tečaj web dizajna ok ide… zbog bolesti narušeno je moje savladavanje gradiva ali se nadam da ću na kraju ipak proći! Jest da će mi Damir morati glumiti instruktora ali dobro… Srce me boli kada vidim što su na kraju pojedinci uspjeli napraviti od Košnice! Zato će mi biti i više nego drago ako ju ubrzo uspijemo podići ponovno na noge! Uz Košnicu smo krenuli raditi još jedan projekt no neću još o njemu! Uskoro ćemo Damir i ja proslaviti 2,5 predivne godine i makar nitko vjerovao nije da ćemo biti skupa eto nam više od dvogodišnjeg staža! Činimo jedan za drugoga ono što možda nikad ne bi i to je tajna uspjeha! Volimo razveseliti jedan drugoga ali najgore je kada nismo skupa… kao sada dok sam bolesna. Fali mi kao da je dio mene otkinut i poslan na drugi kraj svijeta! Zato će Damir sjediti pored mene u kinu i gledati sa mnom izvjesni film iako mu se doslovno gadi taj bezvezni ljubić i kino dvorana puna hihotavih, prištavih 14-godišnjih curica koje na svaku scenu vrište i uzdišu! Nadam se da sam ovo precizno dočarala!

Povezala sam se s svojim bratićima i sestrićnama koje nisam nikad vidjela ili vidjela jednom u životu i to je tako super! Sada smo u kontaktu jer ipak smo rod a bitno je da barem rodbina si bude međusobno dobra! Još jedna vijest… naime, smršavila sam dosta a nije da sam na dijeti ili da ne jedem. Sad me frka da možda neka boleština u mom tijelu ne ždere tolike kalorije s mene… vidjet ćemo uskoro valjda. I definitivno se moram prisiliti da dođem ovdje svako malo… i da se vratim u kolotečinu pisanja bloga. Dobro bi mi došlo…

Posted: studeni 12th, 2009 under Moja riječ.
Comments: none

Današnji selebritiji (iliti kako se starletice, manekenkice i kojekakvi vannabe Božji likovi vole nazivati) u Hrvatskoj zapravo čine jednu dobru stvar svih hrvatskim građanima opterečenim stresom, životom i haračima… Pospješuju im rad crijeva! Nikad u životu nisam imala problema s radom crijeva i stolicom, no otkad je naša vrla premijerka počela zagorčavati svima život imam konstantne zatvore. Ljudi nailaze svakodnevno na kojekakve probleme kao što su nemogućnost kupnje knjiga za nastavak toliko potrebnog obrazovanja svog djeteta, potpuna neosjetljivost naših liječnika kada se u bolnici pojavite teško bolesni, dobivanje otkaza ili vam je kafić propao radi eksperimentalnog zakona našeg predivno mišićima nabijenog ministra! I u takvim vremenima onda za otvaranje crijeva i proljeve u pomoć stižu super heroji, naši selebritiji!

Svaki dan o njima možete pročitati kako su Guči vrečicom skupljali govno svoga cucka, pa ako vam to nije dosta da se na WC-u ispraznite onda samo pogledate sliku trenutno najzaljubljenijih golupčića i već u kupaonu trčite! Tako je predivno pročitati da se gospodin Dikolores užasno ljuti kada se o njemu piše kada on to nije naručio, obračunava se s novinarima, urednicima i javnošću kao da je on odabrani Buda, Alah, Bog ili možda sam Zeus! Odmah vam je bolje, olakšali ste se i nastavljate daljnju borbu sa svakodnevicom! Oni nažalost nemaju te borbe jer plivaju u lovi stečenoj na ovaj ili onaj način! Misle da su Bogovi te da su građani Hrvatske blagoslovljeni što uopće takvi likovi žive u njihovoj zemlji! Gotovčevi misle kako smo mi svi glupi pa na programu nemamo zaiste ništa pametnije gledati negoli njihov vlastiti rejaliti šou (idem pisati po Vuku jer tako mi glupi građani jedino razumijemo) te kako nam je vrhunac dana uz kavicu prepričavati “joooj, jesi vidla kako je danas Ante svojoj Simonici kupijo nove cipelice od xxx tisuća kuna”!!! Joj to je tako sjatko da se isereš od ljepote! Možda bi najbolje na kraju bilo dasvi građani Hrvatske skupe ionako malen novac u svojim čarapama i kasicama te kupe omanju državu gdje bi se onda smjestili svi ti selebritiji i Božji glasnici dobrog ukusa! Predlažem anketu da se nađe ime te sjajne i zvjezdane države… SelebritiLand!

A ja se vraćam pisanju bloga, inspiracija mi raste i oslobodila sam se zatvora!

Posted: rujan 11th, 2009 under Moja riječ.
Comments: none

Odmah bi jedan jako veliki dio stavila u banku da mi skuplja kamatu! Zatim bi kupila stanove za sebe i buraze ali i za iznajmljivanje! Bakama i dedama isto tako da olakšam stare dane… te da se vikendica nikada ne mora prodati jer sam jako uz nju vezana! Razmišljala bih da otvorim neku obiteljsku firmu ili obrt gdje bi sve moje zaposlila (uz mene, dragi i mama koji su u mirovini, tata i burazi koji studiraju su bez posla). Ja bih napokon položila vozački i kupila bih si mrak pilu… NEEEE! Gledala bih sigurnost auta a ne bi se razbacivala!

Najdraži i ja bi si stan uredili da nam bude ugodno, lijepo i da ne izgleda prokleto kičasto! Drek koji nam ne treba bi odmah s popisa izbacila, ja ne poznajem pretjerivanje! Darivala bi prijatelje kojih ima malo ali su mi pravi prijatelji! One ostale bih ostavila da i dalje sline i pokušavaju mi se uvuć u guzicu! A kada bi se saznalo da imam Jackicu i to sedmicu sva đubrad od početka mog života pa do danas bi mi se pojavila u životu kako bi dobila komad kolača! Kolača zvanog Jackpot s vanilijom i šlagom! Pustila bi ih da se trude i skaču oko mene očekujući nešto… no onda bi ih sjebala baš onako kako su oni mene! Neka, naučili bi nešto u životu! Pardon, kaj ja pričam… ne bi! Za kraj, novcem bi podigla na noge našu “medenu” bebu koja sad ima skoro godinu i pol, te bi platila ljude koji na toj bebici rade i trude se… volonterski! Napravila bi izložbu fotografija jer mi je to san… ak se još šta dosjetim nadodam!

Jako malo je potrebno za sreću u životu, nažalost sve to košta… ali ja ne volim razbacivanje te sam s 8 godina naučila kako štedjeti! A kada čovjek štedi više cijeni novac! Ah, da dobijem milijune… trebam igrati lotto! Ziher ste očekivali nešto dubokoumno…!

Posted: lipanj 4th, 2009 under Moja riječ.
Comments: none

Nakon mjesec dana nepisanja eto mene ponovno! Jedva sam dočekala ovo doba godine i prve tople zrake sunca! Oduvijek sam bila najsretnija u kasno proljeće i ljeto. Dvorište mi se rascvjetalo, kruška, trešnje, jabuka… Zaredalo se par sretnih trenutaka, nekoliko neugodnih, par onih koje bi najradije zaboravila i doza onih za koje mislim da nikad nisam niti trebala započinjati. No, sve one su mi potrebne da lakše prođem test života! Danas sam malo prošla staru arhivu i još uvijek ne mogu povjerovati koliko ljudi glupi mogu biti. A i ja skupa s njima što sam se uopće trudila… A niš, znam za ubuduće!

Dragi i ja uskoro brojimo sitno (još malo i dvije godine veze) i valjda ćemo nekako zapapriti slavlje i dozvoliti si da malo i poludimo! Zekonja, držim ti danas fige! Najesen mi počinje tečaj na Pučkom otvorenom učilištu i sva happy očekujem početak! Dragi mi je velika podrška, neznam što bih bez njega…! Trudit ću se što prije to završiti (kažu samo 310 sati)! A onda će mala Palčica rasturati sve u šesnaest… i sedamnaest! Malo sam prosvjedovala, bacila se u priručno novinarstvo, uspješno napisala par članaka… ali da se time bavim u budućnosti… neznam baš! Iako, svidjelo se ljudima kako sam napisala članke i intervjue… dok sam ja nesigurno okolo propitkivala jesu li dobri! Život mi se kreće u onom smjeru koji mi se sviđa, i ne bih ga mjenjala! Ošišala sam se napokon, sviđa mi se zurkica… ostavila sam mojoj Doli da mi napravi zurku i super mi stoji! Malo promjene ne škodi a i nekako sam si drugačija… ozbiljnija! Tri mjeseca je prošlo otkako Dinga više nema i dok dragi nabraja pasmine koje bi želio imati u svom stanu, pored pasa prolazim ne primjećujući vrste uopće! Osmjeh mi izmame jedino još slatki mali štenci koje viđam… Od Dinga kao da se nešto u meni promjenilo.

Dva su sata ujutro… vani puni mjesec a meni se nekako ne spava! Nikoga na netu nema, nemam šta raditi a meni se ne spava! Ali have no fear, Palčica is here! Već ću ja sebi naći nekog posla… uvijek imam nekaj za radit! A i znam s čime započeti… napokon nazvati i posjetiti Kristinu, koja mi je na pravi način pokazala da sam zajebala… u pravom smislu te riječi! Nismo se jako dugo čule niti vidjele i sada je trenutak da Palčica proguta govno i ode se ispričati! Vrag je odnio šalu kada mi se ni nakon uskršnje čestitke nije javila! A to si više u odnosu s njom ne smijem dopustiti! Najbolja mi je frendica a nisam joj se javila čitavu vječnost… nije bitno što sam možda imala razloga za to! Jer nema razloga da se njoj ne javim… nikad više! Prva stvar na rasporedu, otići do moje KikiRiki… valjda će mi oprostiti! 

Posted: svibanj 11th, 2009 under Moja riječ.
Comments: none

Stavio je dragi danas da gledamo Marley & Ja, filmić s neodoljivim labradorom! Ne želim ga više tako skoro gledati… cvilila sam i ronila suze dobrih 20 minuta na kraju filma. Ako ste nedavno morali dati psa uspavati ne preporučam vam gledanje ovoga filma.

Početkom veljače ove godine Dingo je naglo prestao jesti. Stalno je spavao i sve manje vremena je mogao stajati na nogama. Samo je pio jako puno, ali smo se zabrinuli kada smo primjetili da uopće ne piški. 04.02. smo ga odveli veterinaru da mu izvadi krv i da ga pregleda. Je stari pričao stalno da ako će ga biti teško liječiti ili ako je tumor da ćemo ga ostaviti da ga se uspava. No, mama i ja ga nismo shvaćale nimalo ozbiljno. Mi smo pričale da je ionako to samo vađenje krvi i pregled, te da ne može biti niš ozbiljno jer još do prije dva tjedna je skakao po dvorištu. 

Došli smo k Borisu, veterinaru i em jadnome Dingo što je bilo teško stajati još se i od straha sav izbezumio.  Veterinar mu je obrijao šapu kako bi mu izvadio krv i kunem se, tih 20 minuta čekanja nalaza je bilo najgore u mome životu. Između si dvije vatre, ili ćeš odvesti psa kući i izlijećiti ga ili ćeš ga morati uspavati. Mama i ja smo cmoljile još kod kuće, a sad smo već cvilile u čekaoni! Nikad neću zaboraviti kako me gledao svih tih 20 minuta a ja sam gledala u strop i odvraćala pogled. Naravno, očiju punih suza… Nisam vlastitom psu mogla u oči pogledati… koja sam kukavica. Tko zna što se vrtilo u toj njegovoj maloj glavi dok smo tako čekali… Apsolutno nisam ni primjećivala druge ljude i njihove ljubimce koji su dolazili i odlazili u tih 20 minuta, koje su se činile kao čitava vječnost. Dok se Boris nije pojavio s papirom u ruci…

Kad je počeo čitati došlo mi je da zamahnem nečime… Otkazivanje jetre, otkazivanje bubrega, tumor veličine malo veće jabuke, potpuno otkazivanje svih funkcija nogu, uz klasično kroničan manjak željeza i svega što te drži na životu… u ovom slućaju njega. Postalo je jasno što se sada mora dogoditi. Nas troje podigli smo ga na ruke i odnjeli u salu na stol. Rekao je Boris da će mu prvo dati injekciju za smirenje a kada ga to omami i umiri sve, onda da ne osjeti dat će mu onu injekciju koja će ga ubiti. UBITI!!! Da imam palicu… ( Borise, niš osobno)

Dinga smo polegli na stol i svo troje smo bili s njim. Trajalo je sve oko 10 minuta. Boris je zatim poslušao srce i utvrdio da više ne kuca… Zamolila sam Borisa neka mu klještima odreže palčane kanđe. Otišli su sredit papire i platiti a ja se nikako nisam dala od Dinga. Gledala sam svog psa u beživotne smeđe oči i ridala na njegovoj njušci. Zatvorila sam mu oči i mama me odvukla van… jer ko zna koliko bi ostala tamo. Mama se na kraju još Borisu ispričavala jer smo cvilile… nakon čega je on rekao da smo mi još super jer se ljudi znaju bacati po podu ordinacije i bacati stolce.

Tako sam poželjela baciti stolac…

Posted: travanj 15th, 2009 under Moja riječ.
Comments: none

Da se baš stalno ne prisjećam najdražeg četveronožnog prijatelja danas ću pisati o ljubavi i prijateljstvu. Iako je Dingo stalno u mojim mislima… Danas 23. dragi i ja slavimo 1 godinu i 8 mjeseci! Volim ga… i on mene i nema toga što ne bi napravili jedno za drugo. Volim ga vidjeti nasmijanog dok mu sunce grije lice a oči zelene sjaje baš kao bistar izvor! Volim naše male izlete jer su prepuni uživanja, u okolini i jedno u drugome. Pričali smo danas o moru… još malo, pa ćemo ponovno put avanture! Na staro mjesto? Tko zna… Gdje god završili bit će nam prekrasno! Volim te najdraže moje, ozdravi mi što prije, nek te ova temperatura ne drži dugo. Ti si kao zavoj mojoj rani, lijek bolesti koja me ubija… ti si ljubav mom životu. Sreća mojoj tuzi, osmjeh za vječnost! Volim te… do neba i nazad! Hvala ti za sve što jesi…

Moji prijatelji su divna bića, ostali su uz mene i ne odustaju. Subotnji dan smo iskoristili za radni sastanak te cijelopopodnevnu zajebanciju! Nismo se svi skupa dugo vidjeli pa smo između fotkanja, cuclanja, lizanja te vrištanja od smijeha otišli na ručak u studentsku menzu zahvaljujući Tajani i Ivici te njihovim X-icama! Moji prijatelji me cijene, vole i dijele isti san o najboljem portalu u lijepoj našoj! Netko me pitao zašto sam odabrala svoje prijatelje kao najnajbliže suradnike? Jer samo prijateljima i vjerujem, moj je odgovor. Oni će dati sve od sebe, krvi ispod srca da uspijemo ali oni isto tako znaju da će i nazad dobiti sve što zaslužuju. Moje prijateljstvo imaju već sada zauvijek… Rekla sam da kada imam san ja od njega ne odustajem samo zato što me ljudi napuštaju… neka, biti ću još jača, još snažnija da krenem u nove pobjede! Ljubavne, prijateljske, radne…! Ljudi, volim vas! Blago onima koji imaju šačicu prijatelja, barem znaju tko su oni!

Posted: ožujak 23rd, 2009 under Moja riječ.
Comments: none

Danas je mjesec dana otkad ga više nema pored mene… nedostaje mi to malo biće. Bio je duša od psa…! I iako primjećujem da nam je nakon mjesec dana lakše… još uvijek se suze kotrljaju dok gledam neku njegovu sliku, pa i dok sad ovo pišem! Majkica je ustavom i zakonom prisvojila nekoliko njegovih videa koje sam snimila i nedo Bog da im se što dogodi… ona želi imati video!

Sjećam se jednog ljeta na vikendici na Kupi. Išli svi petero i naravno, poveli i Dinga… nije bilo šanse da ga ostavimo samog preko vikenda. Ajme, kakve probleme je radio kako smo se sjeli u auto u Zagrebu i dok nismo došli na vikendicu. Zavijao, skakao po zadnjem sjedištu i po svima nama… silom se htio sjesti starome u krilo i voziti.  Jedva smo svi dočekali da ga na Kupi iskipamo van iz auta. A onda je počela jurnjava dvorištem! Išli smo se kupati dolje na Kupu i poveli smo i njega. On baš ne voli vodu ali smo mislili kako će vidjeti nas pa i sam zaplivati. I došli mi na obalu i svi petero u vodu… nije imao izbora nego na silu prvi put zaplivati.

Ali jadnik, struja Kupe je bila prejaka i jednostavno ga je voda počela nositi. Odnesla bi ga tko zna gdje da stari nije zaplivao i išao ga spašavati! Podrapali smo se od smijeha… umjesto da pas spašava čovjeka bilo je obratno! Urnebes… čak smo mu i nazdravili za ručkom… dobio je liz vina i nije mu se svidjelo! Ali vjerujem da je netko od nas bio u nevolji Dingo bi ga spasio… bio je jako vezan za nas! I mi za njega, odrasli smo uz njega… i bio nam je najbolji prijatelj! Otkad ga nema, majčica svaki dan pogleda magnet na frižideru koji sam joj kupila…

A na njemu piše: 

Što više ljudi poznajem, to više volim svog psa!

Posted: ožujak 4th, 2009 under Moja riječ.
Comments: 1