U obitelji koja je postala Dingov “čopor” uz majku i oca bilo je i troje djece. Podjelili su se u svemu, šetnji, davanju hrane i vode, četkanju! Bio je mažen i pažen i njihov najbolji prijatelj! Kako je rastao postajao je sve jači i brži, snažniji! Mateja ga je jedan proljetni dan izvela u šetnju i kako je Dingo pas za vuću, vukao ju je po kvartu kao da vuće saonice! U tom povlaćenju Dingo ju ugledao vrapca u travi i pojurio je tolikom jačinom da je Mateja pala na travu te ju je potrbuške vukao za sobom! Pogledala je njega, pa sebe onakvu zelenu od trave… nasmijala se i odvela ga doma. Nije mu zamjerila kao što se niti djetetu u igri ništa ne može zamjeriti. Izrastao je Dingo u velikog i snažnog, jakog mužjaka! Sjećam se sad da smo jednog Božića otišli u čestitare ali smo se namjeravali vratiti nakon par sati. No, ostali smo cijeli dan… prvo kod jednih bake i dede, a onda i kod drugih. Dingo se naviknuo da mu ostavimo svijetlo upaljeno u hodniku ako se vraćamo navečer… no, ovog puta nismo ostavili svijetlo jer smo se brzo planirali vratiti. Iako je kao malo štene naučio da u sobe ne smije, Dingo se propeo na zadnje noge i otvorio si vrata sobe. Iz inata i bunta srušio je božićno drvce, pregrizao žicu lampica te što je najgore, izgrizao plastični dvorac koji si je najmanji Mislav toliko želio za poklon! Kada smo se vratili kući Dingo je sklupčan na svom mjestu pod stolom drhtao od straha jer je znao što je napravio. Mislav kada je vidio što je napravio s toliko željenim dvorcem i vojnicima snažno ga je od jada udario martom u zadnju nogu i Dingo je užasno zacvilio! Znao je da je kriv, Mislavu nikada nije udarac zamjerio niti zapamtio ali je prema njemu uvijek bio rezerviran i s poštovanjem. Osim u igri, tada bi se s Mislavom valjao po snijegu i vukao zubima njegov šal! Najviše je Dingo ipak volio biti na vikendici… ogromna kuća s još ogromnijom okućnicom za njega je bila raj na zemlji! Mogao je trčati po cijelome dvorištu, a jednom je čak i privezao gazdaricu za drvo svojom lajnom pa joj se cerekao iz daljine! Nestašan je bio kao mali i tu nestašnost je zadržao do kraja svoga života! Sa svojih 11 godina trčao je i igrao se kao mala beba a imao je tako sjajnu i zdravu dlaku da bi mu ljudi na cesti u njegovoj desetoj godini davali 2,3 godine! Bio je zdrav, sretan i voljen pas… živio je svoj život najbolje što je mogao i vjerujem da je svakim dijelom svog života bio zaista sretan pas!

Posted: veljača 13th, 2009 under Moja riječ.
Comments: 2

(15.10.1997. - 04.02.2009.)

Stigao je jedan dan na sam Božić u svoju novu obitelj. Imao je svega dva i pol mjeseca, malog razmahanog repića i istraživaćkog pogleda na sve novo… Stigao je iz Požege sa svoja dva brata, on je bio najmanji. Jedan je bio ogroman, debeo i prevelik, drugi srednji… Odabrali smo srednjega i sjeli popiti kavu. Njih tri su haračili stanom a onda smo primjetili da srednji šepa na jednu nogu. Uzgajivač je zatim rekao da će ga uzeti nazad… tako da je ipak sjekira u med pala najmanjemu u leglu, našem Dingu. Bio je slatkica, malen a tako dobar! Dobio je ime po australskom divljem psu jer ga je bilo po svuda u stanu. Prva njegova fotografija nastala je pod božićnim drvcem! Od onda pa do današnjeg dana postao je najmilije biće svakoga u ovoj obitelji, njegovoj obitelji. Nikada nije grizao papuće, niti namještaj… bio je pas kojega ne bi pronašli niti da smo ga svijećom po svijetu tražili. Blage naravi, veseo, nije bio agresivan osim kada je branio sebe i svoje… Došlo je vrijeme da dobije svoje prve pikice kao malo štene kako bi mogao s ostalim psima se družiti i po svim livadama trčati. No, kupili smo ga od uzgajivača bolesnog. S parazitima i crijevnim bolestima stalno je imao proljeve. Kada se Mateja, kćer njegove gazdarice svako jutro dizala kako bi krenula na praksu dočekao ju je njegov poklon, proljev nasred dnevnog boravka. Nisu više znali što bi pa su zvali veterinara kako bi Dinga izliječili. No prvi veterinar očito je pripisao krive tablete pa se malome Dingu proljev nije smirio niti nakon tjedan dana. Zatim je pukim slučajem gazdarica došla do veterinara, svog prijatelja iz djetinjstva. On je dao tablete u koje baš nitko nije posve vjerovao no nakon par dana Dingo više nije imao proljeve. Boris ga je izliječio i dobio počasnu titulu Dingovog veterinara. A Dingo je napokon počeo uživati u čarima istraživanja mirisa po svom kvartu. I u vlastitom dvorištu.

Rastao je velikom brzinom a dotle su svi u njegovoj novoj obitelji učili što je više moguće o njegovoj vrsti, aljaškom malamutu. On je polarni, radni pas ali i čuvar. Njegova vrsta je dobivena tako što su eskimi križali vuka i haskija, izvornog polarnog psa. Kao izravni potomak vuka, aljaški malamut ne zna lajati nego samo zavijati. Užasno privržen čovjeku ali i svojeglav, pa znaju odlutati u svoja neka istraživanja. Dingo je prvi dan pokazao zavidnu sposobnost učenja i poslušnosti. Već je prvi dan naučio da ne smije u sobe i toga se držao cijelog života.

Posted: veljača 4th, 2009 under Moja riječ.
Comments: none

Ona je borac za pravdu, dobra i puna ljubavi! Njena misija je širiti ljubav i boriti se protiv nepravde! Njene super moći su brzina, okretnost, ljubav i radioaktivni pogled. Kada njime pogleda svog neprijatelja sprži ga! Poznata je kao nepotkupljiva, ima nultu toleranciju na ucijene i negativce koji žele uništiti svijet! Palčica je možda malena ali je jaka, borbenog duha, srčana i nikad borbu nije izgubila! Njen instinkt je nepogrešiv, njena volja nepokolebljiva i ona je pravi super heroj! Kako je Palčica postala super heroj? Jednog dana u bolnici se nešto zakompliciralo, dali su joj krivu dozu radioaktivne otopine, nekih 100% jaču i postala je hodajuća radioaktivnost. Dobila je super moći za koje se zaklela da će koristiti u svrhu pomaganja svijetu!

Hahahaha… a sada za ozbiljno…! Prije mjesec dana sam se na poslu ozlijedila tako da mi je u lijevoj preponi kost preskočila u čašici zdijelice i od onda šepam. To se dogodilo uslijed svakodnevnog robijanja u tiskari 10 sati dnevno na teškim fizičkim poslovima. Doktori neznaju što je, da li je napukla kost ili imam ugrušak… treća opcija koja se spominjala je rak. Na što sam ja naravno blenula ko tele da bi me doktor smirivao da vjerojatno nije. I ja mislim da nije jer u tom slučaju ne bi šepala i ne bi me lijeva noga boljela. No, poslikali su mi kukove i otkrili nešto na lijevom kuku ali što… nemaju pojma. Zato idem sutra na scintigrafski pregled koji će pomoću radioaktivne otopine otkriti što je i točno mjesto gdje je. Rečeno mi je da mi se otopina ujutro ubrizgava u venu te se čeka 4-5 sati kako bi dospijela u svaki dio moga tijela te onda idem na snimanje cijelog skeleta. Ne bojim se ja ovog prvog, frka me samo što će mi reći nakon snimanja. Držite mi sutra fige a Palčicu s početka priče glumiti ću barem taj jedan dan!

Posted: siječanj 20th, 2009 under Moja riječ.
Comments: 1

Kako li je lijepo… Već nam je godina i pol a svaki novi dan je ljepši! Prošli smo trnje i kamenje kako bi opstali a prema svemu sudeći bit će toga još! No ja se ne bojim… dok je ljubavi bit će i nas anđele! Najteža bojaznost je nestala, najcrnje slutnje su rasplinute i sada, kad više niti uzrujavanja nema život je sve ljepši. Proteklu godinu i pol naučila sam se boriti s kojekavim demonima te čuvara mraka ali nekako uspijevam izaći svaki put nepovrijeđena, neozlijeđena i s pobjedom u ruci. I kada svaki dan vidim te divne ljude oko nas najdraži, znam da se moj instinkt ne kvari… dapaće, postaje sve bolji. Jači… izraženiji! A ti… najdraže moje, već nakon prvog razgovora koji smo vodili znala sam da si moja bolja polovica! Znala sam i nakon prvog poljupca, nakon što sam pred tebe kleknula… Ti si jedino što volim na ovom svijetu i zbog tebe bi rastrgala onog koji te uopće pomisli taknuti. Znam da će toga biti još ljubavi, znam… i spremna sam! Za tebe i za nas, do neba i nazad. Osim tebe, nas i života zajedno sve je ostalo nebitno. Ja te volim, čuvam… i brinem. Te bdijem, s jednim okom soavam… i volim te najviše na svijetu. Nitko neće dirati moju bebu… ako želi živjeti!

Posted: siječanj 18th, 2009 under Moja riječ.
Comments: none

Ajmeeeeeeee… veselim se kao maleno dijete! Zahvaljujući mome drugom forumu, fan forumu serijala Sumrak knjiga književnice Stephenie Meyer imam predivnu priliku sutra pogledati u društvu svojih najdražih dugo najavljivani film rađen po prvoj knjizi. Sumrak doživljaj sutra počinje u 17 sati za mene i ostalih 200 gorljivih fanica i čak nešto fanova!!! U Avenue Mallu u 15 počinje druženje a u 16 se cijeli prostor i kafić ispred dvorane zatvara samo za nas! Ide nas pet, dragi pored mene i jedva ga čekam! Nabrijavam se danas cijeli dan trailerima! Mala Thumbelina će sutra ravno među cure ( i neke dečke ) i razvezati o Sumraku. Dobro, neću puno… dragoga nisam vidjela od srijede, sve mi jače fali! Tak sam happy jer pročitala sam sve četiri knjige koje su izašle i apsolutno sam postala fan te ljubavne sage između djevojke i vampira! Sve one scene koje sam donedavno čitala i u glavi si ih predočavala sada ću imati priliku vidjeti na filmu! Fotić sutra ide sa mnom…

Primjetila sam da zvučim poput napaljene tinjedžerice ali fakat jedva čekam da vidim film da me neće ni smetati što sam u prvom redu! Čujem se s dragim svaki dan po nebrojeno puta ali mi užasno fali… a sutra ću sjediti u kinu pored njega i gledati nevjerojatno predivnu ljubavnu priču s primjesama akcije i horora! Zašto mi je prekrasna ta ekranizacija modernog Romea i Julije u obliku Edwarda i Belle…? Jer je to apsolutna ljubav, on se odriće svoga života zadnjih 100 godina i nagona da ju ugrize a ona postajući jedna od njih svoga života.  Ah, ljubav… volim te najdraže moje… do neba i nazad! Sutra te ljubim bez obzira na tvoje antibiotike…!

 P.S. Damire… imamo prvogaaaaaaaaaaaa!!!!!!!!!!

Posted: prosinac 12th, 2008 under Moja riječ.
Comments: 1

… zaigrano isplesti kosu. Obojati svoje usnice ružićastim sjajilom kao djevojčica, nasmijati se vragolasto i vrisnuti ” Volim te”! Ponekad poželim oteti te od života i odvesti u nepoznato, samo tebi poznato. Da mi budeš onaj stari, vrckavi Damir, ludog osmijeha i vragolastog pogleda… Koliko mi danas fališ… onako, do bola. Tvoj poljubac, dodir… tvoje sve! Bolujemo i ti i ja, a u tom bolovanju najteže pada to što nismo jedno kraj drugoga. Grlim bezuspiješno onog plišanog majmuna, nije to to… I dođe mi suza jer mi nedostaješ, nema te da me poljubiš i utješiš… nema te da te zagrlim. Moje zlato, moje jedino… moje sve, trebaš mi da živim. Voljet ću te uvijek i zauvijek, do kraja i beskraja… do neba i nazad!

Neznam što bi se promjenilo ili kamo bi krenula sa svojim životom da te nisam ugledala onda… ali znam jedno, nikada mi ne bi bilo ovako prekrasno kao što mi je s tobom. Volim te anđele smješko, nisam nikada prestala… a nikada niti neću. Voljet ću te uvijek i zauvijek, do kraja i beskraja… do neba i nazad!

Posted: prosinac 11th, 2008 under Moja riječ.
Comments: none

Tresla se brda, rodio se miš.

Kako s Hrvatima to obično biva, busanje u hrvatstvo je tu najjače, vikanje protiv vlasti i vlastodržaca je najglasnije ali ako padne malo kiše ma di bi hrvat pokisnuo na glavnom trgu na prosvjedu za svoju budućnost!?  Bila sam jučer, pokisnuta na trgu bana našega, koji bi se u grobu okrenuo i kip bi napola puknuo da zna kakvi bilmezi su naselili zemlju za koju se borio. Sram me Hrvatske, sram me svoje nacionalnosti i vjerojatno bih bila zadovoljnija da odem van iz ovog čumeza! Jedva nekoliko tisuća ljudi okupilo se u Zagrebu od svih onih 60 000 najglasnijih facebookovaca. Jadna li nam majka svima ako je to doista tako… Možemo lijepo poručiti gospodinu Sanaderu:

“Uzmite nam krov nad glavom, uzmite nam novac i kruh svagdašnji, uzmite nam sinove da se bore u vašim privatnim ratovima, uzmite nam dostojanstvo kada ga nemamo, uzmite nam duše koje ćemo dobrovoljno prodati vragu… uzmite nam sve što imamo - jer ćemo vam mi to onda i dati!”

Dragi… a da mi odemo u Ameriku!?

Posted: prosinac 6th, 2008 under Moja riječ.
Comments: none

Nevoljo, o prokleta nevoljo… Nikada ne dolaziš sama! Nakon proteklog tjedna i kalvarije s trovanjem hranom, nerazjašnjenog odnosa unutar firme i straha od gubitka svih prava( i onih zadnjih koje čovjeku ostaju)… najzad, uplovila sam u ovaj vikend usred njegovog toplog zagrljaja. I sve se postavilo kako valja, na svoje mjesto, mogla sam odahnuti i zatvoriti uz smješak oči… jer tu je on da me štiti! Voljet ću ga zauvijek i nikada ga neću prestati voljeti istom jačinom! I došao je vikend, jedva dočekan… okupan poljupcima! I začinjen ljubavnim zagrljajima…! Nije da se hvalim, ali prekrasno je… kako sada tako je uvijek! I radim  punom parom… sve se iza mene dimi! Tako sam najproduktivnija, kada me adrenalin puca, kada imam energije na bacanje i kada svake sekunde nešto radim! Znam da ću se možda tako brzo potrošiti ali radije živim 300 na sat negoli ziherašim! U srijedu smo dragi i ja slavili… napokon mu je život postao lakši! Neće više se toliko brinuti, par briga manje i on je sretan! A onda sam i ja… Uza sebe imam ljude koji vjeruju u mene i u ideje, ljude koji su voljni i željni nešto promjeniti, i koji su se uhvatili u koštac! Što da još kažem, što da više poželim… Hvala vam što činite moj život predivnim a moje postojanje posebnim!

Posted: studeni 29th, 2008 under Moja riječ.
Comments: none

Prije sam nadobudno znala šiziti jer je toliko toga trebalo biti a tako je malo vremena. Sada, puštam sve da ide onako kako ide… dok ne odlučim zagristi! A kada ja zagrizem onda ostaje otisak zuba. Kako bi rekao jedan pizza majstor, korak po korak i sve u svoje vrijeme! Još nije vrijeme… očito! Ljudi se ponašaju po vrlo dobro naučenoj podlozi zvanoj lako ćemo! Bitna im je količina a ne kvaliteta.  A po drugoj strani da je i barem te količine… Na početku, davno prije… zacrtala sam jedan cilj koji definitvno nije nemoguć, zar ne? Cilj mi je pa blago rećeno, gotovo savršenstvo. Znam da ono ne postoji ali više ovako ne mogu. Srce i duša me boli kada vidim oskvrnjavanje sna tuđom bolesnom ideologijom. Gade mi se ljudi pokvarenog pogleda i sjebanih, bolesnih misli. Gadi mi se sadizam… ali ja puštam. I čekam. Čekam trenutak kada ću moći zagristi i kada stisak neću pustiti. Nisam godine kreativnosti i mašte odhebala u vjetar… a ne, pa bila bi shebano glupa. Krivo mi je, jer znam da može bolje i da postoji bolje… zašto se čeka neznam. Stavit ću ja sve na papir da ne bude zabune slućajno. Ne tražim izgovore, ne dajem dobro od sebe kada znam i njušim zlo… Ljudi su prokleti! Kako kažu, i definitivno ne lažu… Drži prijatelja blizu ali neprijatelja još bliže! Hvala, dobar savjet zlata vrijedi. Imam ih, neću lagati i sve ih treba držati baš tamo gdje pripadaju a da to ne znaju! Smatram ih neprijateljima jer ih prijateljima definitivno ne mogu zvati, a status koji sada imaju zaslužen je… “predivno” su se ponijeli prema meni. A ja kao ja, još sam tu i bit ću tu jer je prevelik entuzijazam i ambicija da bih od svog sna odustala bez borbe. San u mašti, mašta u snu… Laganini, korak po korak… because life is sweet for those who wait!

Posted: studeni 25th, 2008 under Moja riječ.
Comments: none

Počela sam raditi… uh, je jedino što mogu reći! I ponovno sam postala i ostala nezadovoljna…! Filaju me svakodnevnom torturom rečenica: “Budi sretna što uopće radiš i imaš posao” ili “Znaš li ti koliko ljudi bi bilo sretno da rade to što ti radiš?” Vjerojatno aludirajući na to kako sam vjerojatno nezahvalna i razmažena… a ne, ja samo znam što želim… a želim više! Vjerojatno bi se sada trebali svi prekrižiti i pomoliti za moju sotonom opsjednutu dušu samo zato jer ja za sebe želim više od 10 satnog stajanja i izvršavanja teškog fizičkog posla… onog kojeg obično rade muškarci! Ne želim to više za sebe, ne želim polagano propadati kako bih u 40-oj otišla u prijevremenu mirovinu od razje***e kralježnice, puknuća vena i natečenih koljena! Jer znam da mogu više i bolje… Jebem ti tiskare… ko ih je izmislio! Otkako sam počela raditi okrenula sam se za 180 stupnjeva… počela sam se debljati jer ne mogu jesti ništa osim peciva i sendvića, naučila sam napamet sve tračeve koji kolaju firmom, primila 101 savjet kako preživjeti u braku… Fuuuuuuuuuuuuuuuj! A znate koji je najbolji savjet koji sam čula? Zatvori oči draga i pregrizi… Može, naponski kabel od 220! Previše sam ja zatvarala oči, već mi se počelo gadit… jer sam osoba koja sve gleda širom otvorenih očiju! Zatvaram ih samo kada spavam… i ljubim dragog! Kad smo kod dragog… pati mi ljubavni život zbog ovog “bajnog” posla! Skoro da ga i ne vidim kada radim popodne… što je nama dva sata u danu! Sramota… užas! Katastrofa!!! Ekipa oko mene se počela inatiti nešto… ma nosite se svi po redu, lijepo u troskoku! Ma ne morate vi ništa napraviti, Dora će sve lijepo napraviti! Ljuta sam… ko tristo risova! I lav bi od moje rike pobjegao u rupu… para mi na uši šiklja van! Ljudi ne shvaćaju kako ništa dobro neće time dobiti… tako je uvijek kod mene bilo i tako će i biti! Jebemu, nisam ja socijalna ustanova! “Danas je na meniju grah s kobasicama… slijedećiiiii!” Prestala sam ja zatvarati oči, savršeno dobro ja znam tko je kakav… ja sam ta koju nitko ne poznaje! I tako će i ostati… nemaju ljudi pojma koliko sam puna iznenađenja, ja jako volim “iznenaditi” ljude! Onda se obično uguše od iznenađenja…

E tako, sad kad sam se ispuhala krećem u nove pobjede… vi ne krećete, dapaće… vi ćete ostati na mjestu gdje jeste! I gutati moju prašinu… btw!

P.S. A tako su mi sexy ove jagodice gore…! Yummmmmmyyyy!!!

Posted: studeni 11th, 2008 under Moja riječ.
Comments: none