Nisam zeljela zapoceti tugom, sivilom, problemima…
Depresija, anksioznost, panika…sve to mi se cinilo kao nesto sto se dogadja nekom drugome. Nikako ne meni. Pa ja sam sretna. Imam sve sto mi je potrebno da bi bila zaista iskreno sretna. Ali to ne pita.
Uhvatilo me u sivu mrezu, pretvorilo me u bespomocno, slabo stvorenje koje se boji izaci iz stana jer mu se steze grlo od straha, znoj mu kaplje sa dlanova, a noge se otudjuju… Zeljela sam zaspati i spavati. Zauvjek samo spavati. U snu sam se osjecala sigurno. Voljela sam zaspati s mislju da ce ujutro sve biti bolje. Ali nije bivalo. Vise od mjesec dana bivalo je samo gore. Nisam zeljela prijatelje. Nisam zeljela ni hranu.
Na svu srecu nisam zeljela ni tablete. Nikakve. Cak ni biljne. Valjda sam negdje duboko vjerovala da sam dovljno jaka da se otmem.
Organizam me sve manje slusao, a svi nalazi su pokazivali da je sve u redu.
Bilo je tako crno. I sada mi suze cure niz obraz. Nadam se da je sada sve gotovo. 
Zahvaljujuci panici koja je nastala oko izvjesnih kontracepcijskih pilula i ja sam ih prestala piti nakon 2 mj. i sve je nestalo kao rukom odneseno. Danas je 7.dan kako sam opet ona stara. Jos uvjek mi je nevjerojatno.
Zene, nemojte se saliti s tim.
Hvala mom dragom, prijateljicima i roditeljima. Da nisu bili tu ne znam kako bi ovo zavrsilo.
ja bih voljela vjerovati da je to samo trenutna panika ljudi oko nas, ali bojim se da gdje ima dima, ima i vatre.
p.s. ako ti ikad uusfali diprešna, uzmi flastetre, rokaju ko ludi! ;D
comment autora/ice tonkica palonkica — listopad 1, 2008 @ 6:27 poslijepodne
comment autora/ice vilenica — listopad 8, 2008 @ 5:34 prijepodne